Drugog dana trodnevnice don .Luka Klarica ponudio nam je duboko, životno i cjelovito promišljanje o strahu koji često paralizira naš duhovni i svakodnevni život.
Nadahnuvši se povijesnim riječima Ivana Pavla II.: „Ne bojte se! Otvorite, štoviše, rastvorite vrata Kristu!“, osvrnuo se na činjenicu da se papin spomendan ne slavi na dan njegove smrti (2. travnja), već upravo na datum kada je izrekao ove proročke riječi i javno pozvao svijet da nadvlada strah povjerenjem u Isusa, koji jedini proniče u dubine našega bića.
Vlč. Luka nas je u propovijedi vratio na sam početak ljudske povijesti, u Knjigu Postanka. Kada je đavao uspio zavesti Adama i Evu i navesti ih na grijeh, prva emocija koja se rodila u ljudskom srcu bio je užasan plod grijeha – bojazan i strah. Čuvši Boga kako hoda vrtom, Adam se sakrio i priznao: „Pobojao sam se jer sam gol.“ Iz tog istočnog grijeha izvire jedna od najvećih đavolskih laži u koju je neprijatelj uvjerio mnoge: da se moramo bojati samoga Boga, umjesto da imamo sinovski strah Božji koji nas iz ljubavi čuva od grijeha. Ta se laž duboko usjekla u naš razum, pa vjernici nerijetko priznaju kako ih je strah potpuno se predati Bogu jer misle da će u životu dobiti težak križ. No, naglasio je da je to perfidna đavolska izmišljotina. Đavao je poražen i osramoćen upravo s križa; s križa mu je preoteto milijardu duša jer ga je uništila raspeti Ljubav. Zato nas đavao želi preplašiti križem, jer zna da je prihvaćeni križ u našem životu magnet za Boga, a kada je Bog u nama, đavao nam ne može ni prići. Potpuno predanje Bogu stoga nije potpuno trpljenje, nego potpuno posvećenje. Tamo gdje naše srce nije do kraja velikodušno i predano, ondje se ubrizgava strah: ako se supružnici u braku štite od života i začeća, rađa se strah; ako čovjek škrtari, javlja se strah od neimaštine; ako nismo Bogu predali svoj život, mučit će nas strah od bolesti i smrti.
Temeljni način izlaska iz tog ropstva jest česta, skrušena i iskrena sveta ispovijed koja nam daje milost da se lakše borimo i ustajemo protiv slabosti. Opravdanje kako nema smisla ispovijedati se jer ćemo opet učiniti isto, don Luka slikovito je pobio primjerom košnje trave: trava se kosi redovito iako se zna da će opet narasti. Nije isto je li oko kuće mala trava ili je zarasla džungla, jer se u džungli skriva zvijer teškog grijeha. Nitko ne može živjeti u samo jednom teškom grijehu; grijeh stvara đavolsku spiralu zla, gdje kocka brzo vodi u laž, manipulaciju, psovku, alkohol i bludnost. Česta ispovijed kida taj lanac. Svaki grijeh je poput kamenčića u ruksaku – nakon nekoliko mjeseci bez ispovijedi na leđima nosimo stotine kamenčića koji nas čine utromljenima i nesposobnima za činjenje dobra, dok nas redovito rasterećenje duše čini poletnima.
Uz duhovno pročišćenje, propovjednik je snažan naglasak stavio je i na važnost stručne pomoći i ispravnog razumijevanja psihičkog zdravlja, oštro osudivši stavove koji depresiju proglašavaju pukim “manjkom vjere”. Istaknuo je kako je tvrdnja da vjernik ne može oboljeti od depresije čista budalaština, nestručnost i neznanje. Nemojmo spiritualizirati stvari i sve poduhovljavati. Depresija je stvarna bolest, baš poput svake tjelesne bolesti, uzrokovana genetskim faktorima, teškim traumama i teškim životnim okolnostima koje poremete kemiju u mozgu. Kada neurotransmiteri zataje, čovjek gubi emocionalnu i kognitivnu snagu te spada u bezvoljnost jer mu je mozak jednostavno iscrpljen. Bog je stvorio i liječnike i lijekove. Uzimanje farmakološke terapije je poput korištenja štaka dok noga ne zacijeli i ono nikako nije izdaja Isusa! Boga izdajemo isključivo onda kada svjesno i slobodno činimo teški, smrtni grijeh. Čovjek može prolaziti kroz najtežu tjeskobu i depresiju, a istovremeno živjeti u milosti i biti neizmjerno drag Bogu. Naveo je i dirljiv primjer osobe iz prakse koja je, nakon godina duhovne patnje i straha da će posjetom psihijatru “izdati Isusa”, ipak poslušala savjet svećenika, potražila liječničku pomoć, primila terapiju te danas živi sretno i potpuno bez simptoma bolesti.
Kao treći način borbe protiv dugogodišnjih strahova, naveo je neizmjernu snagu Euharistije, podijelivši svjedočanstvo gospođe koja je deset godina patila od nepodnošljivih strahova od svega – od samoće, bolesti, gužve do sprovoda. Nakon što je obitelj, na poticaj svećenika, naručila trideset svetih misa na čast Krvi Kristove, kroz intenzivne tjedne duhovnog pročišćenja i suza, s posljednjom misom svi su strahovi potpuno nestali. Bog nam, dakle, daje različite načine oslobođenja, no najvažnije je živjeti kreposno i sveto. Evanđelje nas poziva na budnost jer, kako narodna izreka kaže, „i srce bez mane zna da iznenada stane“. No, onaj tko bdije nad svojom svetošću, tko redovito hrani dušu sakramentima i ne ustručava se potražiti ni duhovnu ni liječničku pomoć, nema se čega bojati. Smrt za takvoga čovjeka nije kraj, nego, prema riječima prof. Tomislava Ivančića, skok u Božji zagrljaj, odnosno skok u Gospino naručje. Neka nam na tom putu uzor i snaga bude papinsko geslo svetog Ivana Pavla II. koje nas poziva na potpuno predanje Isusu po Marijinim rukama: Totus Tuus – Sav tvoj, o Marijo!
Previous Post