5. dan devetnice

U subotu,5. dana devetnice,na spomendan svetog Ignacija Antiohijskog, svetu misu je predvodio fra Stjepan Orkić koji je održao poticajnu propovijed o tome što uistinu znači biti živa crkva.

Na samom početku svoje propovijedi fra Stjepan  je izrazio veliku radost zbog okupljene zajednice koja svake večeri moli i time jasno pokazuje da želi da njezina župa živi. Naglasio je da župu nikada ne čini samo njezino ime ili materijalna zgrada, već pravi ljudi koji žele primiti Boga u svoje domove i tako produhoviti cijeli svoj kraj. Kako bi to slikovito prikazao, prisjetio se povijesnog primjera iz jedne od svojih bivših župa, rodnog mjesta fra Lovre Karaule, u kojoj je prije 150 godina vladala kuga. Unatoč teškoj bolesti koja je odnosila živote, ljudi u početku nisu bili osjetljivi na poticaje da izgrade zavjetno svetište, već su se zadovoljavali skromnim slavljenjem misa u običnoj štali. Tek nakon godina tuge, patnje i gubitaka, zajednica se slomila i odlučila u potpunosti računati na Boga na svome mjestu. Kroz to dugotrajno povijesno sazrijevanje, ta je župa kasnije postala jedna od najplodnijih po duhovnim zvanjima, a njezina crkva i danas stoji kao Božji simbol zajedništva i podsjetnik da crkva ima moć povezivati ljude čak i najtežih i najrazličitijih karaktera.

Iz tog povijesnog primjera fra Stjepan je izvukao važnu istinu o štovanju Boga, ističući kako Bogu svakako priliči slava na dostojanstven način u velikim zdanjima i hramovima, ali da je od svega toga puno važnije da ga slavimo u svojim vlastitim tijelima. Od materijalne zgrade crkve uvijek je važnije imati veliku i lijepu zajednicu, s time da se veličina te zajednice ne mjeri pukim brojem vjernika, već brojem onih koji tu zajednicu iskreno ljube. Upozorio je i na čestu ljudsku kušnju u vjeri kada se čovjek, osobito u trećoj životnoj dobi, zapita do kada se mora mijenjati, učiti i mučiti te nije li već dosta onoga što je postigao. Odgovor je da nam je sve potrebno dano već od trenutka našeg krštenja, ali vjera nikada nije statični posjed ili nepomično imanje, nego trajan hod s Bogom kroz cijeli život sve do vječnosti. Ona zahtijeva neprestani razvoj u kojem naša osobna istina mora postati Božja istina – ona u kojoj spremno prihvaćamo da je Krist uskrsnuo upravo za nas.

Spominjući svetog Ignacija Antiohijskog, koji je svoj život hrabro položio pred divljim zvijerima, primijetio je kako vjernici danas u životnim mukama često požele da im Bog odmah dade mučeničku žrtvu i skrati muke kako bi ušli u raj, jer svakodnevno življenje vjernosti u svijetu zna postati izuzetno teško i neizdrživo. Pozivajući se na apostola Pavla, podsjetio je da su se prvi krštenici nazivali svetima jer su bili posvećeni, a istinsko se jedinstvo među njima ne postiže pukim okupljanjem na istom mjestu. Poput male djece u pješčaniku koja sjede skupa, ali se zapravo svatko igra za sebe, kršćani ne smiju biti samo grupa na okupu. Cilj kršćanskog zajedništva jest disati kao jedno biće i učiniti da nam srca jednako kucaju, unoseći u tešku svakodnevicu dimenziju nade.

Čovjek se u svom životu neminovno suočava s dvije budućnosti. Jedna je potpuno sigurna i izvan je naše moći, a to je tjelesna smrt i trenutak kada se pozdravljamo s ovim svijetom u vrijeme koje samo Bog zna. Druga budućnost ovisi isključivo o nama, a to je odgovor na pitanje kako ćemo otići u tom trenutku i koliko ćemo biti pripremljeni za spasenje. Bog nam je dao potpunu slobodu izbora puta koji nas ili oslobađa ili zarobljava, a ta nam mogućnost izbora donosi istinsku nadu bez koje nema vjere. Kada Isus u Evanđelju pod mikrokozmosom promatra naše svjedočanstvo i govori o priznavanju, ali i o zanijekanju i huli, On učenicima ne nudi lažnu utjehu niti im obećava lagodan život. Krist donosi čistu istinu i uči nas kamo gledati kada dođe strah od progona zbog dobra. Ako u tim neugodnim trenucima, poput Krista, ostanemo u ljubavi s Ocem, rezultat će biti trajno zajedništvo s Duhom Svetim. Na samom kraju, fra Stjepan je zaključio da je posvećenje bez mučeništva nemoguće jer svatko tko istinski ljubi na koncu završi na križu, budući da ovaj svijet uzima sve onima koji se predaju dobru do kraja. Krist je uzeo ljudsko tijelo kao plijen, ali ga nije sebično čuvao za sebe, nego ga je do kraja razdijelio i samoga sebe “oplijenio” za nas, ostavljajući nama trajni poziv da i sami dopustimo biti razdijeljeni i darovani za druge.