Započinjući treći dan trodnevnice don Luka Klarica nas je suočio s dubokom istinom: „Ljubav na zemlji bez križa nećeš pronaći, a križ bez ljubavi nećeš moći nositi.“ Upozorio je na zablude, napose među mladima, gdje se ljubav često izjednačava s užitkom i putovanjima.
Prava se ljubav prepoznaje u spremnosti na žrtvu – u spremnosti da drugome mijenjaš pelene kada on to više ne bude mogao sam. Mjera naše ljubavi prema Isusu očituje se u tome koliko smo za Njega spremni istrpjeti.
Promišljajući o smislu patnje kada ona nema kraja, don Luka je izdvojio pet predivnih plodova križa u našem životu:
Zrelost duše: Križ nam razbistruje pogled. Kada čovjeka pogodi teška kušnja, svi zemaljski prioriteti, karijera i materijalne stvari poput mobitela ili automobila odjednom postaju potpuno nevažni. Križ nas uči razlikovati bitno od nebitnog, vječno od prolaznog.
Istinska sloboda: Dok smo zdravi, imamo tisuću želja koje nas nerijetko vode jurnjavi za grijehom. Križ tada djeluje kao milosna kočnica koja nas spašava od duhovne propasti. Don Luka je to posvjedočio primjerom mlade majke četvero djece oboljele od karcinoma. Kada je zavapila: „Bože, smiluj se!“, teret s duše se otopio, a u oporuci kćerima zapisala je: „Rak je najmilosniji događaj u mom životu. Nikada nisam bila radosnija, mirnija i slobodnija.“ Primivši utjehu kroz susret sa ženom koja joj je posvjedočila da će njezine kćeri imati tko paziti na zemlji, s mirom je poručila: „I više ću svojim kćerima učiniti u nebu nego na zemlji.“
Poniznost i moćna molitva: Dok smo zdravi, puni smo oholosti i mislimo da možemo sve sami. Križ slama naš ego i uči nas da trebamo pomoć Boga i bližnjega, a ponizno srce privlači Božju milost. Kako kaže Pismo: „Molitva poniznoga prodire kroz oblake i ne posustaje dok je Svevišnji ne usliši.“
Nježnost i suosjećanje: Čovjek koji sam prođe kroz vatru patnje počinje suosjećati s drugima koji trpe. Don Luka je to posvjedočio osobnim primjerom kada je tri mjeseca ležao zbog teške ozljede leđa. Dok zdravi ljudi nemaju vremena jer jure za obvezama, čovjek u kušnji odjednom pronalazi trenutak da nazove drugoga i pita ga kako je.
Suobličenje Kristu: Najveća Božja odlika je milosrđe. U patnji lakše praštamo jer postajemo svjesni koliko smo i sami potrebni oprosta. Primjer za to je i sveti Ivan Pavao II., koji je rano izgubio cijelu obitelj, duboko svjestan da na zemlji nema ljubavi bez križa.
Kao snažno svjedočanstvo na kraju, don Luka je ispričao istinitu priču o Amerikancu, ocu trinaestero djece, kojem je dijagnosticiran terminalni karcinom s prognozom od šest mjeseci života. Iz očaja je otputovao u Međugorje, gdje se najprije iskreno ispovjedio nakon više od dvadeset godina. Propovjednik je ovdje uputio važan poziv: „Kada dolazite na ispovijed, nemojte pakirati grijehe u celofan. Otpakirajte ih iskreno i odlučno ih se odrecite.“ Nakon toga, ovaj se čovjek s prijateljima popeo na brdo Križevac gdje su plakali kao mala djeca – njihove suze bile su najdublja molitva. Iako mu je hitna operacija bila zakazana za 14. rujna, na blagdan Uzvišenja Svetog Križa, pregled obavljen dva dana ranije pokazao je da je tumor potpuno nestao. Umjesto na operacijskom stolu, taj je otac slavio život s obitelji.
Bog se proslavlja i kroz sveto prihvaćanje smrti, ali i kroz čudesna tjelesna ozdravljenja podno križa. Kada Isus ide na križ, On moli: „Oče, proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe.“ Križ nije poraz ni kraj, nego mjesto gdje nam Bog, preko trpljenja i ljubavi, daruje život vječni.
Na kraju mise kao i prethodnih dana izložen je na čašćenje Moćnik sv.Ivana Pavla II.
Previous Post