9. studenog slavimo blagdan posvete rimske bazilike sv. Ivana Lateranskog – dan posvećenja prve Crkve Zapada. 324. godine papa Silvestar je svečano posvetio Lateransku baziliku, koja kao Papinska crkva nosi počasno ime: “Majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu“.
Poštujući načelo i slobodu molitve uvijek i posvuda, Crkva je od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i na slavljenje euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest do danas. U početku su se kršćani na svoje euharistije okupljali u privatnim kućama. Kada je Milanskim ediktom 313. godine u rimskom Carstvu zadobila slobodu, počinju se posvuda graditi crkve.
Lateransku baziliku dao je sagraditi papa Melkiad u 4. stoljeću na zemljištu što mu je za tu svrhu darovao car Konstantin. I tako je nastala rimska katedrala i prva rimska bazilika, vjerojatno najstarija crkva na Zapadu i tzv. prva patrijarharna crkva.
U povijesti Crkve značajna je i činjenica da je ovdje zasjedalo pet općih crkvenih sabora – koncila (god. 1123., 1139., 1179., 1215., 1512.). Osim što je posvećena Spasitelju, u 10. stoljeću bila je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, kako je i danas svi zovu, iako je glavni titular Kristovo Uzašašće.
U znak povijesnog kontinuiteta, u bazilici sv. Ivana Lateranskog svaki se papa ustoličuje na početku svoje službe za biskupa Rima.
Crkva predstavlja kuću Božju, ali s druge strane i zajednicu vjernika. Stilovi gradnje crkvi su različiti jer oni predstavljaju izraz određene vjerničke svijesti i osjećaja, koji se neprekidno mijenjaju. Međutim uvijek je bilo i jest najvažnije spoznavati i slaviti Boga koji je s nama u našoj sredini. Značenje crkve kao građevine može nam pomoći da dublje shvatimo bit njezine misije i poslanja u današnjem svijetu.
Crkva kao građevina uvijek je otvorena za sve ljude. Na sličan je način i zadaća crkvene zajednice pozivanje vjernika cijeloga svijeta.
Drugi Vatikanski sabor Crkvu naziva putujućim Božjim narodom. Tom je narodu potrebno okupljanje, kako nikad ne bi zaboravio što je njegovo poslanje i gdje je njegov izvor. Kad se mi kao crkvena zajednica uvijek iznova okupljamo u našim crkvama, bilo da se radi o katedrali, kapelici, velikoj gradskoj ili malenoj seoskoj crkvici, te nas građevine potiču u našem tragaju za Bogom i omogućuju nam da sa svojim životom, sa svojim brigama i radostima stupimo pred Božje lice.
Dan posvećenja Crkve želi nas pozvati na razmišljanje o poslanju nas kao Kršćana. Želi nas pozvati da spoznamo da li način na koji se okupljamo obogaćuje naš život i da li smo spremni prekoračiti granice naših crkava i otvoriti se prema svijetu, kako bi vlastitim životom izricali poruku nade za sve ljude.
Na današnji blagdan posvete Lateranske bazilike, treba nas – više od zgrade iz kamena – zanimati Crkva, koja se sastoji od živog kamenja (1Petr 2,5).
Slaveći blagdan posvete Lateranske bazilike, Papine katedrale, mi se sjećamo svoje povezanosti s Papom i s cijelom Crkvom. Podsjećamo se da Bog u svojoj dobroti dopušta da gradimo crkve u kojima ćemo se kao zajednica okupljati i Njega slaviti, ali nas podsjeća da je i od najsjajnijeg zdanja i najveličanstvenije katedrale svetiji nutarnji hram čovjeka pokraj nas radi kojega je i Bog došao na ovu zemlju. Isus nikada ne bi došao na ovaj svijet zbog bilo koje – ma kako sjajne – katedrale, ali jest došao zbog čovjeka.
Next Post