Svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo ili Veliku Gospu slavimo 15. kolovoza.
Ova svetkovina vrhunac je svih Marijanskih blagdana. Svečano ju je proglasio papa Pio XII. 1. studenoga 1950. g. kao dogmu, apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus (Predarežljivi Bog) riječima:
˝Vlašću Gospodina Našega Isusa Krista, te blaženih apostola Petra i Pavla i svojom vlastitom proglašujemo, objavljujemo i određujemo da je božanski objavljena dogma da je bezgriješna i uvijek Djevica Marija Bogorodica – nakon završena tijeka zemaljskoga života – dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.˝
POVIJESNI RAZVOJ
Iako je ova dogma proglašena tek u 20. stoljeću, kroz duga stoljeća kršćanstva sve se više razvijala i hranila vjera cijele Crkve da je Blažena Djevica Marija već sva dušom i tijelom – zahvaćena snagom Kristova Uskrsa – slavno uznesena u nebo. Ona je odmah »nakon završena tijeka« svojega ovozemaljskog života doživjela svoje uskrsnuće tijela koje svi drugi Kristovi spašenici očekuju za Dan suda i konačne proslave. U Rimu se npr. ovaj blagdan slavio već od 7. st. na dan 15. kolovoza, a već u 8. st. slavi se također u Francuskoj i Engleskoj. Na zapadu su Marijino uznesenje osobito isticali veliki i sveti teolozi od 13 st. na dalje, poput sv. Alberta Velikog, sv. Tome Akvinskog, sv. Bonaventure.
ZNAČENJE SVETKOVINE
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije upravlja pogled vjernika k svršetku Marijinog zemaljskog života. Za nju je, kao i za svakog kršćanina završetak zemaljskog života istovremeno ulaz u vječni život, u neposredno zajedništvo s Bogom, u nebo. Crkva blagdanom radosno proglašava: “Marija je uznesena na nebo!” Ostvarila je vjerničku, sveljudsku čežnju za nepomućenim, trajnim životom.
Središnji je sadržaj, otajstvo svetkovine, da je Marija kao jedini čovjek poslije Krista i s njim u nebeskoj slavi “dušom i tijelom”. Ne samo dušom, kako to vjerujemo za druge pokojnike! Otajstvo je u tome da je ona uznesena, proslavljena, u nebu, i dušom i tijelom. Isus Krist je “tijelom i dušom” uzašao na nebo, u Božju slavu (Blagdan Kristova Uzašašća). Tako i Marija, upravo zato, jer je nedjeljivo povezana s Kristom: kao njegova tjelesna Majka i najbliža sudionica u njegovom spasiteljskom djelu.
Marijino uznesenje nije samo njezina odlika, nego je, kako je rečeno na Drugom Vatikanskom Saboru “slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti”. (LG 68).
Marijina otajstvena sadašnjost je obećana budućnost svakom vjerniku.
Marijina proslava je potvrda Isusovih riječi upućenih učenicima: ˝Idem pripraviti vam mjesto. Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam i ja. Gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.˝
Što je Isus obećao mnogima, učinio je najprije svojoj Majci kao najponiznijoj službenici Gospodnjoj. Tako Marija ne mora čekati konačnost proslave na svršetku svijeta, nego je odmah dušom i tijelom proslavljena. Na Veliku Gospu, promatrajući Marijinu slavu, prema Božjem obećanju, vjernici se nadaju i svojoj proslavi. Marija je slika i potvrda toga.
