Patnja je dio našeg postojanja.  Isus poznaje boli i patnje. Došao je liječiti. U njegovu kraljevstvu nema boli. Liječi stvarno, fizičke patnje, a napose spašava od grijeha, koji su u mnogim slučajevima izvor patnji i boli, liječi u sakramentima. 

Prvo čitanje – Iz 35, 4-7a

Uši će se gluhih otvoriti, njemákov će jezik klicati.

Prorok Izaija govori o novom izlasku. Fiziološke bolesti bit će svladane: sljepoća, gluhoća, hromost i njemakov će jezik klicati. I geofizička pretvorba prostora: pustinja, stepa, sažgana zemlja postat će puna izvora. Dakle, cijelo čovječanstvo i priroda bit će preobraženo. Proroci fizičke nevolje prenose na ćudoredne, čovjek je jedno biće: tijelo i duša. Slijep je onaj koji ne zna raspoznavati Božja djela; gluh koji ne čuje glas Božji, nijem koji mu ne daje hvale. U potpunosti ta iščekivanja ostvaruje Isus.

Drugo čitanje – Jak 2, 1-5

Nije li Bog izabrao siromahe baštinicima Kraljevstva?

Drugo čitanje nam donosi odlomak iz poslanice Jakova: protiv nejednakosti i suđenja drugih. Kršćanin ne smije biti pristran i gledati tko je to. I ne smije suditi druge. Mora slijediti primjer Krista. Baština kraljevstva i vijenac života udjeljuje se ne bogatašima, nego ubogima koji su “bogataši u vjeri”, koji djelima dokazuju pravo bogoslužje, koji ljubav prema Bogu životom i riječima potvrđuju.

Evangelizacija nije samo u riječima, mora se očitovati u djelima. Misionar dolazi s evanđeljem ali liječi i tjelesa, ublažava bol i utažuje glad. Svaki od nas mora evangelizirati životom, dobrotom ljubavlju. Svi smo na to pozvani. Kod toga ne smijemo zaboraviti da je Božja riječ jača od naših bolova i siromaštva našeg vremena (kao glad, žeđ, nezaposlenost, droga). Bog sam dolazi da nas spasi. Isus se pojavio kao liječnik duša, kao Mesija, Spasitelj, kao Početak novog vremena. I to svoje djelo nastavlja u Crkvi svojoj, i u svakom od nas. Nikada nismo sami: Gospodin je uvijek s nama.

Evanđelje –  Mk 7, 31-37

Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.

Evanđelje govori o izlječenju gluhog mucavca. Isus ga uzima “nasamo od mnoštva”. Izbjegava mnoštvo, da ne shvate krivo njegove pokrete i izjednače ga s pokretima židovskih iscjelitelja i vračara. Zašto ovdje znakovima, dok drugdje samo riječju ozdravlja? Radi se o gluhom mucavcu. Isus mu pokretima želi pomoći da shvati da ga želi spasiti. U liječenju je uvijek osobni susret s Kristom. Isus slikovito čini znak onog što se događa, i tko je na djelu. Isus utisne prste u njegove uši, pljuvačkom se dotakne njegova jezika, pogleda u nebo i reče: “Effata! – to će reći: Otvori se!” Čudo je rječito. Isus je onaj koji je došao liječiti našu bijedu. Čudo je “znak” da se proroštvo ostvaruje (1. čit.). Isus je Mesija, koji ima doći.

Isus brani da se čudo razglasi. Ali oni su razglašavali “preko svake mjere”, zadivljeni govorili: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.” U ovim riječima imamo svjedočanstvo naroda da su počela nova vremena, konačnog spasenja.

“Dobro je sve učinio!” podsjeća nas na prvo stvaranje (Post gl. 1). Dakle, s Isusom počinje novo stvaranje. Čudo je Božji zahvat u korist čovjeka. Isus ga ne čini da zasiti ljudsku znatiželju za čudesnim, nego da čovjeka spasi, izliječi, ozdravi, dovede do spasenja. Povratak vida i sluha znak je božanskog oproštenja: da ozdravljeni otkrije Božja čudesna djela i otvori se Božjoj riječi. Čudo je ostvareno u Dekapolisu, poganskoj sredini. Spasenje je ponuđeno ne samo Židovima nego i poganima.

ČITANJA