Kršćanstvo nije religija boli, nego nas uči kako patnje, žalost, bol, koje prate čovjeka, možemo učiniti pobjedom. To ostvarujemo sjedinjujući svoje patnje i boli sa Sinom Božjim, da u njemu slavimo pobjedu nad patnjom i smrću.
Prvo čitanje – Iz 50, 5-9a
Prvo čitanje donosi nam patnje Sluge Jahvina, 3. pjesma. Zlo je na djelu. Sluga Jahvin mora se suočiti s najtežim poniženjem. I to ne kao slučajnost, već zbog božanskog poslanja, koje mu je povjereno. Sluga je pravi Jahvin učenik: otvoren njegovoj Riječi, a ne kao Jona koji se suprotstavlja poslanju, niti kao Jeremija, koji se pokušava oprijeti Božjem pozivu i optužuje Boga da ga je “zaveo”. Opisi patnje su strašne: bičevanje po leđima, bolno ponižavajuće čupanje brade, pljuju mu u lice, svakovrsne nepravde. Ipak ostaje uza sve to vedar i nepokolebiv.
Drugo čitanje – Jak 2, 14-18
Jakov ističe da je vjera bez djela mrtva, djela bez vjere su prokletstvo. Nema suprotstavljanja vjere i djela. Oboje se rađa iz riječi koju poučljivo slušamo i vjerno u djelo provodimo. Oboje su dar Božji, oboje znak pravog bogoslužja, religioznosti, zalog istinskog blaženstva. U naravi je ljubavi da prijeđe u djelo. Riječ je klica, i traži da se razvije. Nije ona izgovorena da draška uho nego da pokrene razum i srce, nije dana za našu radoznalost, nego da joj odgovorimo. Zaustavimo li se samo na djelima, ona stvaraju nemir, ako nisu prožeta vjerom, jednako je i vjera prazna, ako ju ne prate djela ljubavi.
Učenici smo Kristovi ako ispovijedamo Krista Mesijom i Sinom čovječjim koji nas je svojom patnjom, smrću i uskrsnućem spasio. I slijedimo ga na tom putu “noseći svoj križ”.
Evanđelje – Mk 8, 27-35
Evanđelje nam donosi “srce” Markova Evanđelja. Isus postavlja pitanje: “Što govore ljudi, tko sam ja?” Jedni drže Isusa za Ivana Krstitelja koji je uskrsnuo (i Herod se tome mišljenju priklanja), drugi za Iliju, treći za nekog proroka. Dakle, smatraju ga velikim prorokom. Isus sada Dvanaestorici postavlja pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar u ime Dvanaestorice ispovijeda: “Ti si Pomazanik – Krist!” Petar odmah ispovijeda da je Isus doista Mesija. Punu ispovijest Isusova otajstva imamo tek na kraju Markova Evanđelja u ispovijesti satnika podno križa: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.” (Mk 15, 39)
Isus naviješta svoju muku i uskrsnuće. “Sin čovječji mnogo mora trpjeti.” Naslov Mesija zamjenjuje sa Sinom čovječjim, da naglasi spasenjsku značajku muke i uskrsnuća. Jednako i pred Velikim svećenikom: prihvaća da je Mesija, ali odsad će gledati Sina čovječjega. (14, 53-65)
Petar ne shvaća: kako Mesija može trpjeti? On očekuje slavnog Mesiju. Ne shvaća proroštvo koje opisuje Mesijinu muku i smrt i uskrsnuće. Petar ovdje uosobljava svakoga od nas. Prihvaćamo Gospodina, ali trpljenje, križ? Htjeli bismo kršćanstvo bez križa. Uznemiruje nas i sablažnjava sablazan križa.
Isus nastavlja: Pravi učenik mora uzeti križ, izgubiti život poradi Isusa i Evanđelja da bi ga spasio. Ovdje je značajan imperativ: učenik mora vjerovati u Boga unatoč trpljenju, slijediti Krista na putu spasenja. To je temeljna poruka Evanđelja, temeljna značajka kršćanstva.