Duhovnost
1. Duhovnost ne treba krivo tumačiti kao “čisti duh”, u protutjelesnom i protuosjetilnom smislu. Duhovnost se odnosi na cijelog čovjeka. Ovdje je važno imati na umu biblijsko shvaćanje čovjeka: duh, duša i tijelo (1 Sol 5,23).
2. Što je duhovnost?
Duhovnost znači biti pokretan Duhom Božjim (Rim 8,14: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji). Suprotnost duhovnosti jest grijeh. Življenje po Duhu jest u prvom redu stvar čovjeka kao partnera u dijalogu s Bogom. Čovjek kao pojedinac pozvan je na vjeru. Prihvaćajući dar vjere, njegovo “srce” biva ispunjeno Božjom ljubavlju.
Duhovnost svoje ispunjenje nalazi u mistici. Sjedinjenje s Bogom, u biblijskoj perspektivi, izraženo je prije svega u jednini: “Al ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju” (Ps 73,23). Pavao će to jednostavno reći: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). No, treba govoriti i o duhovnosti u množini: “Blago vama…” (Lk 6,20sl). Ili: “Vi u meni i ja u vama” (Iv 14,20). Množina u tim slučajevima zadobiva svoje puno značenje u krugu onih koji se poznaju i ljube. Usp. Mt 18,20: “gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima”. Duhovnost ukazuje na svaki pokret Duha u pojedincu i u zajednici vjernika, koji ima, sa strane čovjeka, obilježje da pušta da ga Bog vodi, prema Bogu se zauzima stav bdjenja i primanja. Valjalo bi se prisjetiti mnogih Isusovih prispodoba o budnosti (npr. Mt 25,1-13 – deset djevica). Duhovnost, dakle, znači isprazniti se da bismo bili ispunjeni Kristovim i Božjim Duhom (npr.: “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati” – 1 Kor 2,14). Zato će važna riječ za biblijsku duhovnost biti riječ danas. Jer spasenje se može dogoditi samo u danas. Bog ne odgađa spasenje za budućnost. Zato u Heb 3-4 nalazimo cijelu teologiju toga danas.
3. Ponekad je problem: koju ili kakvu duhovnost živjeti? Nažalost, mnogi se često oduševljavaju različitim duhovnostima, pokretima i tome sl. (kao npr. FSR, Frama, molitvene skupine…) a da nikada ne dođu do izvora svega duhovnog života – a to je Riječ Božja, i preko te riječi Bog sam.
4. Kršćanska duhovnost morala bi biti bitno biblijska duhovnost. To znači da bi svakom kršćaninu upravo poruka Biblije morala biti nadahnuće sveg života, rada, govora, molitve, susreta s ljudima… Kršćanin bi morao u sebe upijati poruku Biblije gotovo svaki dan. Nijedan mu dan ne bi smio proći a da mu Biblija nije u rukama. Moramo shvatiti da je jedno ono što čujemo na misi ili negdje drugdje, ono što se mora čuti i ne može se izbjeći, a sasvim je drugo kad mi Bibliju uzimamo u svoje ruke za svoju dušu, zato što osjećamo duboku potrebu upravo to činiti. Ako to ne činimo, sve će se “akcije” rasplinuti i ostati nam u zraku, bit će nam muka i teret (npr. Sinoda, vjeronauk i td.). Zato se ovdje zaustavimo upravo na Bibliji i pokušajmo shvatiti što je ona i koji su razlozi da je prihvatimo na drugačiji način od onih koji samo tradicionalno vjeruju, odnosno, koji su razlozi da je osobno čitamo svaki dan.
