Bog je slobodan i djeluje gdje želi i na način kako želi. Njegovo spasonosno djelovanje ne ograničava se samo unutar vidljivih institucija već njegova milost dolazi svakom čovjeku kojem je potrebno spasenje. Bog se služi i nezamislivim sredstvima kada želi da njegov glas dopre do ušiju onih koji ga trebaju čuti i da njegova riječ siđe u duše i srca ljudi koji se žele spasiti.
Riječ Božja ovonedjeljne liturgije potvrđuje tu slobodu Duha Božjega da djeluje gdje hoće i na koji način hoće bilo to u institucionalnim strukturama Crkve ili izvan njih.
Prvo čitanje – Br 11, 25-29
Duh Sveti djeluje u Crkvi, a i u svijetu; u pojedincima i u pokretima. Na to nas upozorava već prvo čitanje iz Knjige Brojeva. U izabranom židovskom narodu Bog je uredio vjerski i državni poredak. Mojsije, pun Duha Božjega, odabran je da bude vođa naroda.
Stoga po Božjem zahtjevu, Mojsije odabire sedamdeset ljudi između »starješina« Izraela da bi mu pomogli u upravljanju narodom. Zato je i tim ljudima bio potreban »Duh« koji je Bog u izobilju dao Mojsiju. U određeni dan kad su se svi ti ljudi bili skupili oko »Šatora« Božjega.
Eldad i Medad ostali su u taboru i bili su zahvaćeni proročkim duhom i stadoše prorokovati. To izaziva zavist čuvara Šatora mladog Jošue. Mojsije mu odgovara: “O kad bi sav narod postao prorok!”
Bog je slobodan pri dijeljenju svojih darova i djeluje mimo uobičajenih okvira i društvenih struktura i podjeljuje dar proroštva izvan “Šatora”. Kod Boga nema pristranosti ni obzirom na osobu ni s obzirom na narod.
Drugo čitanje – Jak 5, 1-6
Jakov upozorava na nepravednosti s bližnjima i nemilostivost prema potrebnima i patnicima. Svaka društvena nepravda i svaki manjak ljubavi vapi za osvetom Bogu. Naše bogatstvo materijalno, duhovno ili intelektualno ne smije nam zatvoriti srce i za Boga i za ljude već moramo uvijek biti otvoreni svim ljudima, a posebno potrebnima i siromašnima. Bogataši koji tlače siromašne i bijedne bit će strogo kažnjeni na dan suda Božjega.
Evanđelje – Mk 9, 38-43.45.47-48
Isus opominje učenike da ne bi pali u napast želeći imati »monopol« darova Gospodnjih.
On ih poziva da prime iskaz dobrote od svakog čovjeka. Trebaju s radošću, a ne sa zavišću, gledati na one koji, iako nisu s njima, u ime Kristovo prorokuju i izgone đavle. »Tko nije protiv nas, za nas je« (Mk 9,40)
Zatim dodaje da svaki onaj koji im bilo što dobra učini u ime toga što su njegovi učenici, Isus će im to uračunati za vječni život. »Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« (Mk 9,41)
S tim riječima Isus želi reći da vjera ne smije nikada razdjeljivati ljude i stavljati ih jedne protiv drugih. Isus nas poučava da uklanjamo svaku ogradu koja nas razdjeljuje od drugih ljudi i da prihvatimo svako »sjeme istine« raspršene po svijetu, jer svaka »istina«, iako djelomična, uvijek je preduvjet i početak vjere.
Prema tome, kaže Isus, jao svakome čovjeku koji svojim grešnim životom druge navodi na grijeh, sprječava u vjeri i u ulasku u Božje kraljevstvo i na taj način vodi u vječnu propast.
»Onome naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« (Mk 9,42) Ti »najmanji« su svaki čovjek čija vjera se može staviti u opasnost našim grešnim načinom života, ali i svi oni koji su još samo na putu k Isusu te nisu očvrsnuli u svom opredjeljenju ili se još kolebaju.
Stoga svaki onaj koji naviješta Evanđelje Kristovo mora uvijek tražiti zajedničke točke susreta sa svim ljudima dobre volje tako da bi gotovo na prirodan način pružio poruku spasenja svakome čovjeku. Vjera ne smije nikada biti polemična niti isključiva, već u ljubavi mora sjedinjavati sve ljude i tako ih približavati Bogu života i spasenja.
