Velika je Božja ljubav prema svom narodu. Pastir naroda Božjeg treba biti ponizni sluga povjerenoga mu stada, a ne gospodar koji raspršuje i uništava stado Božje. Zato se Božje obećanje o pastiru koji će skupiti raspršeno stado (prvo čitanje) ostvaruje prije svega u Isusu Kristu (drugo čitanje i Evanđelje) ali isto tako i u navjestiteljima Božje riječi kako kroz povijest, tako i u današnje vrijeme.
Prvo čitanje (Jr 23, 1-6)
Skupit ću ostatak svojih ovaca i podići im pastire.
U vremenu nastajanja starozavjetnih knjiga ljudi su selili za stokom od ispaše do ispaše tražeći priliku da prežive oni i stoka. Pastir je bio pojam požrtvovnog i nesebičnog čuvara, hranitelja, zbrinjavatelja. Kraljevi i njihovi zastupnici zvani su pastirima naroda. Svećenici, leviti i proroci također su zvani pastirima.
Pastiri odabranog Božjeg naroda Izraela pokazali su se nevjerni svom poslanju. Nisu tražili Boga već su se okrenuli protiv njega . Nisu se brinuli za Božje stado, nego su pasli sami sebe dopuštajući da se stado rasprši i izgubi. Osuđujući nesvjesne pastire koji napuštaju narod, Bog naviješta da će on doći i brinuti se za svoje ovce. Zatim će ih snabdjeti »pastirima po svome srcu« koji će ih pasti na »zelenim pašnjacima i mirnim vodama« dok ne bude samo »jedan pastir« i »jedan Bog i Otac« svih. O tome nam govori današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije gdje prorok nagovješćuje također i dolazak »idealnog pastira« i »kralja« koji će učiniti da procvjeta za sve svetost i pravednost. To mesijansko proročanstvo u punini je ostvareno u Isusu Kristu, Dobrom Pastiru, kojega prorok Jeremija naziva: »Gospodin, Pravda naša« (Jer 23,6). Zaista, Isus Krist svojim dolaskom na ovaj svijet donio je pravdu, mir i jedinstvo svim ljudima.
Drugo čitanje (Ef 2, 13-18)
On je mir naš, on koji od dvoga čini jedno.
Ovaj odlomak dio je veće cjeline o povezanosti obraćenih Židova i obraćenih pogana u jednoj Crkvi kao tijelu Kristovu, ovisnu o Kristu koji je glava.
Židovi su poganske narode prezirali zato što idole i careve štuju kao bogove, krše bračnu vjernost, ne odgajaju djecu u vjeri i čine gnjusne grijehe na području seksualnosti. Poganski narodi prezirali su Židove što ne prihvaćaju državne bogove, što se međusobno žene i udaju te što žive odvojeno u svojim četvrtima po gradovima diljem rimskog carstva. Kad su u takvim socijalnim okolnostima kršteni Židovi i kršteni pogani trebali očitovati da pripadaju jednoj vjeri i crkvenoj zajednici, nije išlo lagano. Zato apostol Pavao ovdje pokazuje dogmatski temelj povezanosti, mira i zajedništva među kršćanima različitih narodnosti, a time i među svima ljudima.
Krist nudi mir kao evanđelje svima koji su u Crkvi, ali i koji su članovi ljudske obitelji. Ovo znači da je mir moguć, darovan i zadan od Krista. Takav mir je moguć i zadan zato što “po Kristu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu” . Ovaj pristup Bogu već sada, u povijesnom i promjenjivom svijetu, događa se po liturgiji na koju nas sabire Duh Sveti i koji nam u bogoslužju daje iskustvo Božje blizine. Tako nas sudjelovanje na liturgiji izmiruje s Bogom i jedne s drugima, te osposobljava i zadužuje da čuvamo i uspostavljamo crkveni, međureligijski i međunarodni mir.
Evanđelje (Mk 6, 30-34)
Bijahu kao ovce bez pastira.
Današnje Markovo evanđelje govori o Isusu – našem dobrom Pastiru. On je obećani pastir najavljen preko proroka Jeremije u današnjem 1. Čitanju. On će raspršene ovce skupiti oko sebe i poučavati ih.
U Evanđelju prošle nedjelje čitali smo kako je Isus slao apostole da propovijedaju vijest spasenja, da zovu na obraćenje. Današnje Evanđelje izvješćuje kako su se apostoli vratili sa svoga posla i svom Učitelju podnose izvješće što su učinili. Isus ih je saslušao, a onda ih šalje na odmor.
Njihovu želju za odmorom mijenja dinamika događaja, silan svijet koji ih treba, a iz toga slijedi umor koji je ranjavao njihova srca. Isus štiti svoje učenike, ali sam za odmor ne mari. Isus iako umoran ne može ostaviti „raspršene ovce,“ nego im prilazi, skuplja ih i pomaže im. Isus se brine za naš život, za naše zdravlje, za naš odmor.
U ovom stavu Isusa i njegovih apostola prema narodu označen je »duh pastirskog služenja« u Crkvi: predati se potpuno Bogu u službi braći ljudima, odnosno žrtvovati svoj život da bi drugi mogli rasti »hraneći« se svim darovima Božjim na stolu »riječi i tijela« Kristova. A to je moguće samo onda ako se pastir osjeća »sluga« Gospodnji, a ne gospodar njegova stada.
