14. nedjelja kroz godinu B, govori o ljudskoj nevjeri, slabosti i oholosti. Čovjek koji je inače slab i grešan dolazi često u napast da se pobuni i protiv Boga kome zatvara svoje srce. Ta tvrdoća srca jest čovjekova slabost i njegova ohola samosvijest. Bog svoju prisutnost ostvaruje preko proroka i preko njih šalje svoju poruku. Ali čovjekova oholost i samodostatnost odbija Božju poruku i ne otvara se Bogu poniznom i pouzdanom vjerom.
Prvo čitanje (Ez 2,2-5)
Rod su odmetnički, ali neka znaju da je prorok među njima.
Bog vodi svoj narod preko proroka i jedini put spasenja je slobodna poslušnost Božjemu glasu. Proročki poziv i poslanje proroka Ezekiela je teško i beznadno. Mora govoriti narodu “odmetničkom”, sinovima “tvrdokorna pogleda i okorjela srca”. Čini se jalov posao. Ne samo da neće uroditi nikakvim plodom, nego će čak pogoršati opće stanje, pospješiti neumoljivi rasap. Ali prorok mora poslušati i prenijeti narodu Božju riječ. Svaki pojedinac snosi odgovornost, može prihvatiti ili ne prihvatiti, ali moraju postati svjesni da je među njima prorok.
Drugo čitanje (2Kor 12, 7-10)
Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.
Gospodin je apostolu Pavlu dao izvanredne milosti, spoznaju, izvanredne službe, naročite objave. Ali i ljudske slabosti: “trn u tijelu”, neka gadna bolest koja mu ometa vršenje službe. Triput je molio Gospodina da ga oslobodi toga. I Gospodin mu reče: “Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.” I nastavlja: “Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer, kad sam slab, onda sam jak.”
Kršćanski život je često u procjepu između ciljeva koje postavljamo i što stvarno ostvarujemo, biju nas sa svih strana križevi, nerazumijevanja, progoni, i molimo Gospodina. A Bog kao da na sve šuti. Moramo s Pavlom i u tim trenucima, ako ne “uživati” onda bar zahvaljivati Bogu što nas je učinio dostojnima svojega križa.
Evanđelje (Mk 6, 1-6)
Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.
Evanđelje nam donosi veoma važni događaj: drugo i konačno Isusovo odvajanja od njegove rodbine i mještana. Isus dolazi u Nazaret ne kao običan građanin koji privatno posjećuje svoju širu obitelj, nego u pratnji učenika, u punoj snazi svoje učiteljske uloge, obdaren mudrošću i silnim autoritetom. “Mnogi” primjećuju kako su te njegove osobne osobine u posvemašnjoj suprotnosti s njegovim skromnim porijeklom i još skromnijim zanatom. Njegovo tjelesno porijeklo bilo je svima poznato. Poznaju njegovo zanimanje. Osjeća se prizvuk prezira na zvanje “drvodjelja”, ne toliko za Izraela koliko za grčko-rimski svijet koji je cijenio samo takozvane slobodnjačke poslove.
Moguće je da smo i sami slični Nazarećanima. Od Isusa očekujemo da čuje naše molitve, želimo da nam odmah priskoči u pomoć, samo tražimo neke usluge. Nije li to jako sebično i jednostrano. Samo tražimo, a nemamo snage niti volje da ga prihvatimo onako kako nam se on daje: Isusa sa svojom riječju, Isusa sa svojim zahtjevima. Nismo voljni čuti što on od nas hoće i koje su njegove želje, u odnosu na nas. Po tome smo slični Nazarećanima. Oni nisu očekivali od Isusa neku pouku, opomenu, poziv na obraćenje. Oni samo očekuju čudo. Međutim, čudesna ozdravljenja koja je Isus činio, doživljavaju oni koji vjeruju. Bolesnici su u srcu imali probuđenu vjeru.
Neposlušnost Božjoj riječi u poslanju Ezekiela, Pavla, Isusa je očita. Međutim, nisu prestali naviještati Božju riječ. Isus odlazi u druga sela i gradove. Nevjera i ravnodušnost ne smije nas zaustaviti u naviještanju Evanđelja, nego nas još jače poticati da sijemo sjeme ljubavi i radosti Božje riječi, koja će jedina imati zadnju riječ u svijetu.
