Krist nas kroz uskrsna čitanja poučava, po svome Duhu, da snažnije zaživimo kao kršćani, te da se sve više, u Duhu Svetom, suobličimo njemu. Kroz čitanja ove nedjelje Bog poziva na međusobnu ljubav čitav ljudski rod. U svim narodima dogodit će se to, da će oni biti narod njegov, a on će biti Bog s njima i otrt će im svaku suzu s očiju. Sve ovo poučava nas i poziva na ljubav sveljudskog dosega i opsega. Novost je u tome da naša ljubav treba biti slična Gospodinovoj. A to znači da svoju ljubav i svoj život trebamo davati za svoju braću i da moramo ljubiti i svoje neprijatelje.
Prvo čitanje (Dj 14, 21-27)
Pripovjediše Crkvi što sve Bog učini po njima.
Prvo čitanje odlomak je o Pavlu i Barnabi koji pri kraju svog prvog misijskog putovanja utvrđuju u vjeri crkvene zajednice što su ih osnovali a zatim matičnoj zajednici u Antiohiji podnose izvještaj o “svemu što Bog učini po njima: da i poganima otvori vrata vj
Pavao i Barnaba pošli su oko god. 44. iz Antiohije na prvo misijsko putovanje, nakon što je Duh Sveti na euharistijskom slavlju tamošnjoj zajednici preko antiohijskih proroka preporučio da ih pošalju na misijsko djelovanje među pogane (usp. Dj 13, 1-3). Ostali su na tom putu oko pet godina i pri povratku su još jednom obišli osnovane crkvene zajednice. Poticali su obraćenike na ustrajnost u vjeri i najavljivali teškoće koje su imale doći. Misionari su po tim župama postavljali i starješine, što predtavlja početak svetog reda. Starješine će voditi zajednice po uputama apostola.
U Antiohiji su misionari “sabrali Crkvu i ispripovijedali što je Gospodin učinio po njima: da je i poganima otvorio vrata vjere”. “Crkva” su ovdje svi krštenici Antiohije koji su prva zajednica sastavljena od obraćenih pogana. Kako su misionari poslani da naviještaju vjeru Crkve, osjećali su se dužni položiti račun Crkvi o Božjem djelovanju po njihovu zalaganju. Pavao i Barnaba odaziv pogana na vjeru ne pripisuju sebi u osobni uspjeh, već su svjesni da je to Bog učinio, a oni su samo služitelji riječi Božje i djelitelji Božjih otajstava.
Drugo čitanje (Otk 21, 1-5)
Otrt će im Bog svaku suzu s očiju.
Knjiga otkrivenja završava viđenjem nebeskog Jeruzalema koji ima crte zemaljske Crkve. Pogled u nebeski Jeruzalem trebao je u vrijeme progona kršćanstva ulijevati vjernicima snagu da izdrže.
U današnjem odlomku naglašeno je novo nebo i nova zemlja. Na takvu zemlju silazi s neba “novi Jeruzalem od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svog muža”. Sveti grad silazi s neba, jer mu je Bog arhitekt i graditelj. Taj je grad kao zaručnica nakićena za svog muža. Ovo je starozavjetna metafora o Božjem narodu kao zaručnici ili ženi koju je Bog odabrao bez prethodnih zasluga. U ovoj slici prisutna je misao da je Crkva na zemlji početak otkupljenog čovječanstva te da je konačno otkupljenje isključivo Božje djelo – dar Božji ljudima iz svih naroda, puka i jezika.
Bog, vjerni saveznik najavljuje da će u vremenu eshatonskog spasenja svima ožalošćenima obrisati svaku suzu s očiju; neće više biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli. Svima koji trpe progon, nepravdu, neizlječivu bolest ili zapuštenost od onih koji bi ih morali voljeti i posluživati ovo je poruka da Bog vidi ljudsku patnju i da tješi. “Evo činim sve novo” su jedine riječi u Otkrivenju koje izgovara sam Bog. Ostale riječi ove nadahnute knjige izgovara Ivan vidjelac, Jaganjčevi sljedbenici na zemlji ili u nebu, sljedbenici Zvijeri. Ovdje nastupa sam Bog kao garant svega što je obećao. Vrijeme novog Jeruzalema, vrijeme Božjeg prebivanja među ljudima i brisanja svake suze nije prazno obećanje. A Crkva na zemlji je znak i sredstvo spasenja dostupnog u Kristu. Ona je već sada Šator Božji među ljudima.
Evanđelje (Iv 13, 31-35)
Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge!
Ovaj odlomak početak je dugačkog Isusova govora na posljednjoj večeri nakon što je izašao Juda. U punoj svijesti Isus nastavlja svoj hod i zna da ga čeka nasilna smrt. Ivan je u toku Isusova djelovanja pokazivao da Isus zna što je u drugima, a sada pokazuje da zna i što će se s njime zbiti: nasilna smrt bit će proslava koju mu sprema Otac. Sada kad odlazi u smrt izražava povjerenje u Oca kojeg je proslavljao svojim djelima i riječima: ovom smrću njega će Bog proslaviti, učinit će je izvorom milosti za ljude a njega će uvesti u stanje uskrsne proslavljenosti iz kojeg će moći biti u osobnom odnosu sa svakim a da ne bude zatvoren za druge.
Zatim Isus daje novu zapovijed svojim sljedbenicima: da se ljube kao što on ljubi njih i sve ljude. Zapovijed ljubavi postojala je u Starom zavjetu (usp. Lev 19, 15). Novo je što Isus ljubav proglašava sažetkom svih zapovijedi i time omogućuje svim ljudima da napreduju u svetosti. Novost je što Isus traži ljubav kao što on ljubi. Isusova ljubav popraćena je razumijevanjem. On ljubi tako da ulijeva volju za obraćenjem.Svijet bi trebao prepoznavati da smo Isusovi sljedbenici po tome što ljubimo jedni druge i sve ljude kao što Isus ljubi.
