Prvo čitanje (1 Sam 26, 2.7-9.12-13.22 23)
Prvo čitanje govori o Davidovom plemenitom postupku prema Šaulu koji ga progoni. Uhvatio je noću Šaula na spavanju i mogao ga je ubiti, ali se nije usudio “dići ruku na pomazanika Gospodnjeg”. Poštedio ga je nadajući se da će Bog njemu u kasnijem životu iskazati milosrđe. Priznavao je da Božju dobrotu treba i zato je nastojao tu dobrotu vjernički odražavati u svojim postupcima prema ljudima. Time je David u današnjoj liturgiji slika novozavjetnih vjernika.
David pošteđuje život Šaulu iz poštivanja i straha pred čovjekom koga je Bog izabrao da bude vođa njegova naroda.
Iako mu je sam Bog tom prigodom stavio u ruke život kralja Šaula, David je pravilno shvatio da mu ta prilika nije pružena zato da sam kroji pravdu nego da pokaže svoju velikodušnost i prema svome neprijatelju.
Drugo čitanje (1 Kor I5, 45-49)
Drugo čitanje nastavak je Pavlove pouke o uskrsnuću tijela. Pavao se ovdje oslanja na ondašnju židovsku teologiju koja je smatrala da će završetak svijeta biti sličan početku i pridavala važnu ulogu Adamu kao prvom čovjeku.
“Drugi čovjek je s neba”. Ovim Pavao predstavlja uskrslog Krista kao novog Adama i glavu obnovljenog čovječanstva. Ono što su u prvom Adamu ljudi izgubili, u novom Adamu dobivaju još obilnije. Isus je nebeski Adam koji će svim ljudima pokloniti novi život.
Iz ovog teksta izlazi da se naša sličnost s Bogom sastoji u otvorenosti za Boga a time i za ljude. Kao što Bog stvara čovjeka da s njime bude u odnosu prijateljstva i milosti, tako smo i mi slika Božja ako smo u dobrom odnosu s ljudima po Kristu Isusu.
Evanđelje (Lk 6, 27- 38)
Početak ovonedjeljnog Evanđelja razrada je završetka prošlonedjeljnog. Tamo je Isus zaprijetio onima koji se tako ponašaju da ih svi hvale te nastavio da su tako činili lažnim prorocima oci njihovi. Valja ustrajati u javnom svjedočenju učeničkog pristajanja uz Isusa, makar to ljude pretvaralo u neprijatelje koji poduzimaju konkretne akcije protiv kršćana. Neprijatelje trebamo ljubiti, dobro činiti onima koji nas mrze, blagoslivljati one koji nas proklinju, moliti za one koji nas zlostavljaju.
Isus preporuča paradoksalno odstupanje od uobičajenog ponašanja u slučaju napada ili opasnosti: prirodno je da čovjek najprije sebe štiti kad je napadnut, a Isus preporuča da pružimo i drugi obraz, da dadnemo i donju odjeću, da ne tražimo povratak od onoga kome smo nešto uzajmili. To je na liniji Isusove osude svakog nasilja. Kao što Gospodin Isus ne vjeruje u promjenu na bolje pomoću nasilja nego traži promjenu srca, tako trebaju svjedočiti i njegovi učenici.
“Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi ljudima!” Ovo je zlatno pravilo ponašanja: nije dovoljno izbjegavati sve što ne želimo da ljudi nama nanose, nego treba pozitivno činiti ono što želimo da ljudi nama čine.
Isus stavlja za ideal milosrđe po uzoru na Boga koji je milosrdan bez prethodnih zasluga grešnika. Kao što Bog pritječe u pomoć svijetu u oskudici koji treba spasenje, tako trebaju Kristovi učenici pritjecati u pomoć ljudskoj braći i sestrama koji su u oskudici materijalnih dobara, pažnje i ljubavi.
U poticaju da vjernički nasljedujemo Božju dobrotu i milosrđe, Isus ide korak dalje. Traži da ne osuđujemo bližnje, kako nas ne bi Bog osudio. Zatim produžuje da trebamo praštati kako bismo Božje oproštenje dobili na dar. Tako posljednji razlog konkretne ljubavi prema neprijatelju postaje naše ljudska duhovna oskudica i potreba opraštanja. Želeći Božje milosrđe i oproštenje za sebe, mi iskazujemo milosrđe i opraštamo ljudima.
