Svaki čovjek teži za srećom. Za kršćane sreća se ne sastoji u nekoj životnoj ugodi, već je ona radost koja dolazi od Boga i koja se postupno otkriva u životu, a katkad se postiže tek na kraju dugog i mučnog traženja. A Krist nas uči da nam valja izići iz nas samih i osloboditi se svoje težnje za udobnošću života da bismo bili sretni.
Prvo čitanje (Jr 17, 5-8)
Pred svakim se čovjekom nalaze dva puta, od kojih jedan vodi u život a drugi u propast. Na ovom drugom putu nalaze se oni koji neumjereno traže blago, uživanje, radovanje i slavu ovoga svijeta, u što se sve zemaljski čovjek toliko zaljubi da pomalo izgubi smisao za više vrednote. U tom smislu treba shvatiti oštre riječi proroka Jeremije o prokletstvu onoga čovjeka koji se u to uzda i na tome gradi svoju životnu zgradu.
Proklet je onaj čovjek koji vjeruje jedino u svoje sile i »srce svoje od Gospodina odvraća« Njegov će život biti pust i besplodan. On je sličan draču u pustinji, jer se potpuno udaljuje od Boga tako da ni ne osjeti prigodu kad i kako može osigurati svoju vječnu sreću.
Sasvim drugačije je s čovjekom koji svoje pouzdanje stavlja u Boga i u njegova vječna dobra. On je zaista blagoslovljen i može se smatrati sretnim kao što je stablo, kojemu nikada ne manjka vode, bujno zelenilom i plodovima. Njegov život će uvijek biti plodan.
Drugo čitanje (1 Kor 15,12.16-20)
Kristova smrt donijela je svima nama život, a njegovo uskrsnuće navještaj je našega uskrsnuća i zalog naše buduće slave. To je jezgra naše vjere u Krista koja je znak razlučivanja kršćana od svih ostalih ljudi i drugih vjera.
A učvršćenje i produbljenje te istine u našim srcima od velike je važnosti za naš kršćanski život budući da svake nedjelje euharistijskim otajstvom na poseban način svetkujemo Kristovo uskrsnuće.
Budući da je taj članak vjere bio temelj svega apostolskog propovijedanja, bez te činjenice bilo bi posve neosnovano to propovijedanje. A jednako bi bez ikakve vrijednosti bila i vjera koja se ne bi temeljila na činjenici Kristova uskrsnuća. U tom slučaju ne bismo imali nikakva sigurna jamstva da će mrtvi uskrsnuti pa bi bila posve isprazna i naša nada koja je usmjerena i usredotočena na vječna dobra u nebu.
Zato i kaže sveti apostol Pavao: »A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, propadoše. Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.
Evanđelje (Lk 6, 17.20-26)
Isus i njegova riječ iziskuju da se vjernik (kršćanin) s njim uskladi. I to tako da naš kršćanski život bude odraz Kristova života i odsjev slave Božje koja prebiva u nama. Stoga čitav naš život mora biti usmjeren prema Bogu. S Kristom trebamo težiti i boriti se za kraljevstvo Božje koje je u prvom redu ponuđeno siromasima, obespravljenima, iskorištavanima, izrabljivanima, gladnima, tugujućima, uplakanima i svima onima koji na bilo koji način trpe mržnju, nasilje i progonstva od zloće drugih ljudi zbog svoje vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju istine i pravde, ljubavi i mira.
»Blago vama, siromasi, – kaže Isus – jer je vaše kraljevstvo Božje! (…) Blago vama kad vas ljudi zamrze, kad vas izopće, pogrde i odbace vaše ime kao zlo zbog Sina Čovječjega! U taj dan radujte se i kličite od veselja, jer je velika vaša plaća na nebu.« (Lk 6,20.22)
Svijet sudi s gledišta prolaznog vremena, a Krist s obzirom na vječnost gdje sve one koji su radi Boga trpjeli na ovome svijetu čeka velika Božja nagrada u nebeskom kraljevstvu.
Dok za bogataše i za sve one koji traže ovozemna dobra kojima udovoljavaju svim svojim prohtjevima i nagonima kao i za sve one koji druge ljude na bilo koji način tlače i progone, Gospodin Isus izriče teške riječi osude i vječnoga prokletstva.
Na dan Suda Božjega svi oni koji su svoju nadu polagali u same sebe i svoju sreću tražili na ovome svijetu, jadikovati će i plakati. Oni će biti zauvijek isključeni iz kraljevstva Božjega, jer nisu tražili Gospodina i njegovu pravednost.