Liturgija ove nedjelje govori o proroštvu. Prorok nije samo onaj koji otkriva i propovijeda buduće događaje. On je prije svega posrednik između Boga i ljudi i vjerni nositelj Božje riječi upućene Božjem narodu.
Bog zadužuje svog proroka da oslobodi narod od svega onoga što ga udaljuje od pravog i istinitog Boga. On mora narod Božji osloboditi od svih lažnih božanstava i privesti ga vjernosti Savezu Božjem i njegovim zapovijedima. Stoga prorok mora navješćivati riječ Božju, a narod treba slušati ono što Bog govori preko usta svojega proroka.
Prvo čitanje (Pnz 18,15-20)
Podignut ću proroka i stavit ću riječi svoje u njegova usta.
Knjiga ponovljenog zakona prilagođuje starinske židovske propise novoj, promijenjenoj situaciji. Jedan od propisa je i proročka služba u Izraelu. Proroci sa zvanjem razlikovali su se od “proročkih sinova” po svetištima koji su bili često savjetnici na kraljevskim dvorovima i živjeli od služenja svetištu. Ovdje se radi o prorocima sa zvanjem koje je Bog zvao neplanski, iz različitih obitelji i plemena, u kriznim vremenima i u doba relativnog blagostanja. Proroci su savjest naroda Božjega koji sunarodnjake – kraljeve i obične ljude – trebaju podsjećati na Zakon Božji. U kriznim vremenima proroci su tješitelji koji sunarodnjacima podržavaju vjeru i nadu te najavljuju izbavljenje koje Bog sprema.
Današnje prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog Zakona predstavlja nam Mojsija kao prototip pravog i istinitog Božjeg proroka.
Bog obećava Izraelu preko Mojsija da će mu u budućnosti podići proroka kao on i koji će biti nositelj svete volje Božje narodu kojega će poticati na vjernost Zakonu Saveza. Taj prorok bit će sama Božja riječ koja će boraviti među ljudima, Sin jedinac koji će ljude naučiti upoznavati njihova Oca.
Drugo čitanje (1Kor 7,32-35)
Djevica se brine za Gospodnje, da bude sveta.
Apostol Pavao govori Korinćanima o dostojanstvu kršćanske ženidbe, ali i o dragovoljnom djevičanstvu. Pavao vrednuje u ljudima ono što je to moćno, slobodno, s onim što je u čovjeku ‘okovano’… „Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje… A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen.“ Pavao ovdje pripravlja na pravu i nesmetanu privrženost Gospodinu. S obzirom na seksualnost, u kršćanstvu postoje dva temeljna životna stanja i opredjeljenja: brak i djevičanstvo. Bog daje slobodan ljudski odabir, uz Božji poziv. Onaj tko je od Boga zvan i odabere određeno stanje, treba njegovati i čuvati stanje koje je izabrao. Pavao ne podcjenjuje svetost kršćanske ženidbe koja se temelji na Kristovoj ljubavi. On samo pokazuje da beženstvo, koje je i sam izabrao, omogućuje bezbrižniji život i jače i slobodnije prianjanje uz Boga. Dakle, Pavao ne suprotstavlja djevičanstvo kršćanskoj ženidbi, nego ih uspoređuje i ukazuje na važnost jednoga ili drugoga stanja: neoženjen (neudana), će biti privržen Gospodinu (brinuti se više za Gospodina); oženjen, će biti privržen ženi (brinuti se više za ženu i djecu). I oženjenima je to konačan zakon koji trebaju ostvariti uz uzajamnu ljubav i pomaganje. Oženjen (udana), mora uz privrženost Bogu, brinuti i za Obitelj, ženu i djecu, što sigurno puno više opterećuje.
Evanđelje (Mk 1,21-28)
Učio ih je kao onaj koji ima vlast.
Evanđelje ove nedjelje prikazuje Isusov nastup u kafarnaumskoj sinagogi prilikom kojega on naučava kao “onaj koji ima vlast” te u znak potvrde da je kraljevstvo Božje zaista blizu oslobađa opsjednutog bolesnika od nečistog duha.
Nakon krštenja na Jordanu i nastupne propovijedi u Galileji, Isus se nastanio u Kafarnaumu, trgovačkom gradiću na genezaretskom jezeru, koji je ostala mjesta Galileje bio zanemarivan od strane jeruzalemskih teoloških krugova. Kao pobožni Židov Isus je u Nazaretu išao u sinagogu na bogoslužje riječi. Tako čini i u Kafarnaumu. Ovo Isus govori i čini neposredno nakon prve propovijedi u kojoj je sve pozvao na obraćenje radi blizine kraljevstva Božjega a zatim izabrao prve učenike kao suradnike u zasađivanju kraljevstva Božjega. Čudo je ovdje potvrda onoga što Isus govori.
Narod vidi da Isus naučava s vlašću, a ne kao pismoznanci, i da njegova vlast dolazi od Boga jer je potvrđena čudesima. Isusovo čudo vlasti nad nečistim duhom znak je njegove pobjede moći Sotone paklenoga koju će On uništiti svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem. Isus naučava kao onaj koji ima vlast jer njegova riječ stvara odmah nove događaje i nove situacije, otkriva misli i namjere ljudskih srdaca, udaljuje i ruši moć Sotone.
To je zapravo glavni razlog zbog čega je Isus i došao na ovu zemlju da ljude oslobađa od ropstva kraljevstva Sotone koji čovjeka tlači i uništava. Taj »novi nauk« Kristov, naučavan s vlašću, koji oslobađa i čini čovjeka novim, prouzrokovao je veliko iznenađenje na početku kršćanstva kao i dan danas.
