Prvo čitanje – Post 3, 9-15
Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojeg i roda njezina!
Prvo čitanje iz knjige Postanka opisuje dvostruku ljudsku egzistenciju: s jedne strane je čovjek „Božje stvorenje” , s druge strane je jadan i opterećen. Po ovoj suprotnosti stvaranja i pada u grijeh. Čovjek koji stoji gol pred Bogom pozvan je da prizna svoj čin. Božja pitanja čovjeku nude veliki prostor za odgovor i obranu: čovjek prebacuje krivnju na ženu, žena na zmiju i na taj način se, prikriveno, krivnja prebacuje na samoga Boga kojeg se, konačno, gleda kao stvoritelja svih stvorova. Ovdje je uočljivo jedno fatalno iskustvo: neprestano prebacivanje krivnje na druge onemogućava sagledavanje vlastite krivnje, a time i potrebu obraćenja (kao preduvjet za promjenu načina života).
U svom činu suca Bog ne izgleda kao strogi sudac, nego se pokazuje kao vrlo osjetljiv odgojitelj koji apelira na ljudsku svjesnu odgovornost prije nego što izrekne mudro odvaganu kaznu .
Već je Crkva prvih vremena u Božjoj izjavi »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« (Post 3,14-15) gledala navještaj evanđelja. Stoga se taj tekst sv. Pisma i zove »praevanđelje«. Po predaji Crkve, ta Žena je Blažena Djevica Marija, osobno kao Majka Mesijina, i kao oličenje Crkve .
Drugo čitanje – 2 Kor 4,13 – 5,1
Vjerujemo pa zato i besjedimo.
Ono što se u prvom čitanju tek prikriveno govori, izlazi sve više iz skrovitosti na sjajno uskrsno svjetlo. Jer je Bog uskrisio Isusa od mrtvih, jednom će i sve vjernike pozvati na vječni život. Vjera koju proizvodi Duh prožima cijelo Pavlovo misionarsko djelovanje i svih njegovih suradnika. Njezin cilj se sastoji u tome da vjernike dovede u blizinu Božju. Pogled na pad u grijeh ljudi (Post 3 1-24) pokazuje da je plod grijeha ovo bolno gubljenje blizine Božje, padanje u ništavilo , najgorče razočaranje, odvajanje od izvora života – Boga.
Spoznaja uskrsnuća znači najveći poticaj za sve koji se nalaze u teškim okolnostima života i koji se trude oko naviještanja vjere. Pogled na konačnu slavu motivira sve koji, u patnji i nevoljama, naviještaju radosnu poruku da, dnevno,„iznova” žive iz snage Duha Božjega i da budu na putu prema vječnom „nebeskom domu”.
Evanđelje – Mk 3,20-35
Sotoni je došao kraj.
Evanđelje nam ove nedjelje donosi jednu vrlo mučnu raspravu Isusa i sugovornika. Pismoznanci, i mnogi drugi s njima (po svoj prilici oni koji su se uporno opirali Isusovu pozivu na obraćenje), optuživali su ga da je opsjednut, da po Beelzebulu poglavici đavolskom izgoni zloduhe. (Beelzebul znači Gospodar muha. On je onaj koji onečišćuje sve što je sveto.) Nimalo bezazlene optužbe! Očito su duhovi bili uzavreli. Došli su pismoznanci iz Jeruzalema. Skupila se njegova rodbina. Hoće ga obuzdati da ih ne sramoti.
Isus je uporan. Nije nimalo lako pružati otpor svojim najbližima, jednako kao i društvenim autoritetima i elitama. Onako zdravorazumski pokušava im objasniti kako je nelogično ono što govore. „Kako može Sotona Sotonu izgoniti?“ pita on njih. Međutim, bez koristi!
Suočen s ovakvom tvrdoćom ljudi on svoje slušatelje vrlo ozbiljno upozorava na grijeh protiv Duha Svetoga. Za taj grijeh nema oproštenja dovijeka?! Drugim riječima, tko se protivi Božjem milosrđu, tko uporno odbacuje samo Božje oproštenje, taj zbilja radi sebi na propast. Tko istinu odbacuje, a samo istina oslobađa, taj nužno završava u ropstvu.
