UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO – SPASOVO (C)
Prošle nedjelje Krist nam je ostavio svoj mir, mir među ljudima s riječima: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14, 23-29). Slijedi svetkovina Uzašašća Gospodinova – Spasovo. Ova svetkovina po svom sadržaju sastavni je dio pashalnog otajstva: onaj Isus koji je umro na križu, uskrsnuo je i ušao u proslavljeno stanje. To u misnom Vjerovanju izričemo biblijskom slikom: “Sjedi s desne Ocu”. Krist je uzašao k Ocu nebeskom. Krist je uzdignut sa zemlje uzdignut u slavu i time je i nama pokazao i otvorio put nade i slave ako imamo vjere u Uskrsloga. Naš pogled „uprt u nebo,“ u Onoga koji je uzašao „u nebo“ i sjedi s desne Ocu, znak je da je i naše srce uzašlo s njime.
Uzašašće Isusovo je otajstvo vjere koje riječi ne mogu potpuno izložiti, jer njegov sadržaj (“uskrsli Krist uzašao je k Ocu”) nadilazi naše osjetno iskustvo. Izričaj da je Isus uzašao na nebo ne znači da je otišao, ostavio zemlju i svijet, nego da je raspeti i uskrsnuli Isus (koji je, kako sažeto glasi jedan od članaka vjere, pravi Bog i pravi čovjek) upravo kao čovjek “ušao, uzašao” u Božji život, još bolje rečeno: ljudska je narav po tomu odlikovana i zauvijek s Bogom povezana.
Prvo čitanje (Dj 1, 11)
Povijesnu činjenicu Uzašašća Gospodinova potvrđuje nam prvo čitanje iz Djela Apostolskih koje govori o Isusovu boravku među svojim apostolima četrdeset dana nakon njegova Uskrsnuća i o obećanju Duha Svetoga kojega će im poslati od Oca i koji će sići na njih te će mu biti svjedoci do na kraj zemlje.
Drugo čitamje (Ef 1, 17-23)
Sudbina svakog čovjeka povezana je s Gospodinom Isusom Kristom, a posebno nas kršćana. Bog Otac je, »kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovome svijetu nego i u budućem« (Ef 1,22), postavio Sina svojega Glavom Crkvi, zajednici u kojoj želi sabrati sve ljude. »Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.« (Ef 1,23)
Evanđelje (Lk 24, 46-53)
Kristovo Uskrsnuće i njegova proslava na nebu svjedoče o istinitosti njegova poslanja. Njegovi učenici nisu bili žalosni kad je On iščezao njihovu pogledu, jer je obećao da će trajno ostati nazočan u svojoj Crkvi. Naša liturgijska slavlja nam pomažu da ostanemo u susretu s Gospodinom te da shvatimo kako nebo u koje je On prvi uzašao nije daleko od nas, jer Krist trajno po svome Duhu djeluje među nama i ostvaruje tako novu povijest koja je usmjerena posvemašnjem otkupljenju i spasenju.