Današnja Liturgija u svim svojim molitvama, zazivima i biblijskim čitanjima, stavlja pred nas lik Marije, Majke Gospodinove, kao savršen uzor kršćanskog iščekivanja i priprave za Rođenje Gospodinovo.
Prvo čitanje – Mih 5,1-4a
Prorok Mihej, koji navješćuje rođenje Mesije u Betlehemu, gradu Judinu, govori nam također i o Njegovoj Majci: »Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi«. (Mih 5,2)
Nije samo Krist, dakle, koga su Proroci navješćivali i očekivali, nego i njegovu Majku Mariju.
Slava Betlehema bit će velika, jer iz njega dolazi vladar Izraela, odnosno Mesija. On je kralj-pastir koji vodi snagom Boga svojega narod svoj i daje svakome mir i sigurnost. Njegovo podrijetlo je od davnina, od vječnosti, jer je On od Boga obećani potomak kralju Davidu i cijelome Božjemu narodu, preko proroka Natana, kao onaj čijem kraljevstvu nema kraja.
Stoga spasenje koje je Bog obećao Izraelu počelo je s utjelovljenjem Sina Božjega. Znak početka toga spasenja su mesijanska duhovna dobra koja Bog dijeli siromašnima, poniznima i svima onima koji osjećaju potrebu za spasenjem. U tom početku Marija je živo prebivalište Boga među ljudima, ona je nosilac Božje prisutnosti koja spašava.
Drugo čitanje – Heb 10,5-10
Isus dolazi vršiti volju Očevu, ispuniti naum svoga Oca. A to je put predanja i žrtvovanja, put vjernosti životu i posvemašnja otvorenost Ljubavi koja traži samoprijegor. »Zato ulazeći u svijet Krist veli: „Žrtve i prinosi ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: Evo dolazim. U svitku knjige piše za mene: ‘Vršiti, Bože, volju tvoju!’”« (Heb 10,5-7)
Utjelovljenom Sinu Božjemu, naime, upravo je ljudsko tijelo bilo potrebno da može i kao čovjek vršiti Božju volju i svoje tijelo žrtvovati na križu za naše spasenje. Umjesto svih mogućih žrtava, Krist sâm će biti žrtva Bogu za nas.
Tako nas je Isus otkupio i posvetio poslušnim vršenjem Božje volje i žrtvom svoga tijela. Posluh ga je Ocu i doveo do te, za nas, spasonosne žrtve na križu. Stoga je njegova žrtva naše spasenje i posvećenje po volji Očevoj.
Evanđelje – Lk 1,39-45
U četvrtu nedjelju došašća Crkva nam stavlja na razmišljanje tekst iz Lukina Evanđelja koji govori o pohodu nebeske Majke Marije svojoj rođakinji Elizabeti. A što se tiče sadržaja, u ovom odlomku je opisana prije svega Elizabetina reakcija u trenutku Marijina dolaska. Elizabeta potaknuta Duhom Svetim u radosnom oduševljenju uzvikuje riječi blagoslivljanja. Ona blagoslivlje Mariju među svim ženama, ali blagoslivlje i plod njezine utrobe, jer ona nosi onoga koji je zaslužio da ga se počasti božanskim nazivom Gospodin. Ali Marija može biti nazvana blagoslovljenom i primila je blagoslov od Gospodina zato jer je povjerovala, te je njezin čin vjere izvor svega dobra koje joj je Gospodin iskazao. Blaženstvo vjere u kojoj živi i od koje živi razlog je da ju se može nazvati blagoslovljenom, te nam Elizabeta naznačuje njezin primjer kojem se i sami trebamo diviti. Ali isto tako divljenje bi nas trebalo nadahnuti da i sami pođemo njezinim putem, napose u izgradnji vjere.
