Četvrtak nakon Presvetoga Trojstva slavi se velika svetkovina – Tijelovo. Pun naziv te svetkovine je: Presveto Tijelo i Krv Kristova. Na Tijelovo Crkva se zaustavlja na misteriju Velikog četvrtka, osobito na misteriju Svete ili Posljednje večere. Isus se tu poklanja svojima, cijeloj svojoj Crkvi, kao zalogaj kruha i gutljaj pića. Isus poklanja, grešnim ljudima, svoje tijelo – kao kruh i svoju krv – kao piće.
Na Posljednjoj večeri Isus je ustanovio Euharistiju. Kroz stoljeća i tisućljeća, u svakoj novoj generaciji, ostvaruje s njima „communio-pričest.“ U pričesti Krist ostvaruje zajedništvo – između sebe i nas, svoga nebeskoga Oca i Duha Svetoga, a također i zajedništvo svih vjernika u Crkvi. Dajući sebe u zalogaju svetoga kruha, on i nas želi „pretvoriti“ u sebe: da postanemo, jedan drugomu, jedni drugima kao „zalogaj kruha.“ U tom istom daru kruha i vina, Isus ostvaruje i obnavlja žrtvu na križu.
U ozračju uskrsnog trodnevlja euharistija je više povezana s mukom Kristovom kao spomen njegove smrti i uskrsnuća. Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove slavimo euharistiju kao sakrament kojim se Crkva hrani i ujedinjuje u ljubavi
Krist u euharistiji povezuje sve nas: i one koji slave i one koji traže i one koji su blizu Isusu i one koji su daleko. Euharistija je posred svijeta, za preobrazbu svijeta – svih nas. Preobrazbu koja nas čini svjedocima i misionarima čije poslanje počinje kad na poklik „Idite u miru!“ odgovorimo „Bogu hvala!“ Bogu hvala, jer nas je nahranio kako bismo mi mogli hraniti druge i preobražavati svijet.
Slavljenje svetkovine Tijelova vezano je uz viđenje redovnice Julijane iz Lütticha u 13. st. kada je vidjela pun mjesec s crnom mrljom ili kako neki navode rupom i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru, blagdana najvećeg blaga Crkve – Euharistije.
Njezin ispovjednik, koji je poslije postao papa Urban IV., uvodi 1264. blagdan Tijelova. U 14. stoljeću papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu.
ČITANJA
Prvo čitanje Izl 24, 3-8
Ovo je krv Saveza koji Gospodin s vama sklapa.
Prvo čitanje govori o sklapanju Sinajskog saveza. Mojsije najprije sve riječi i sve odredbe popisa i pročita narodu, a narod sve prihvaća. Slijedi obred sklapanje Saveza. Mojsije popisa sve riječi; podiže oltar od 12 stećaka za dvanaest Izraelskih plemena; mladi Izraelci prinesu žrtve paljenice i pričesnice; Mojsije pola krvi izlije na oltar, znak prisutnosti Boga; čita Knjigu saveza i narod sve prihvaća; potom uzme krvi i izlije na narod uz riječi: “Ovo je krv Saveza koju Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.”
Drugo čitanje Heb 9, 11-15
Krv Kristova očistit će savjest našu.
Poslanica Hebrejima govori o Isusu Velikom svećeniku koji “po svojoj vlastitoj krvi uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje”. Pisac ima pred očima židovski blagdan Kippur-Pomirenja. Veliki svećenik jednom u godini, na taj dan ulazi u Svetinju nad svetinjama i obavi obred pomirenja za sav narod. Isus samo jednom uđe u Svetinju, svojom krvlju, i zasluži nam vječno otkupljenje. Nije to “krv jaraca i junaca i pepeo juničin” koja samo tjelesno čisti, nego “Krv Kristova – koji po Duhu vječnom samoga sebe besprijekorna prinese Bogu”, koja čisti “savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živome”.
Evanđelje Mk 14, 12-16. 22-26
Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja.
Evanđelje svojim uvodom stvara svečano i tajanstveno ozračje za slavlje Posljednje večere. Isus dvojici učenika na diskretan način otkriva ono skriveno i nepredviđeno: susrest će čovjeka koji nosi krčag vode, on će ih dovesti do domaćina koji će im pokazati “veliko blagovalište, prostrto i spremljeno”. Oni moraju pribaviti žrtveno janje, beskvasni kruh, vino, gorko zelje i umak. Iz Isusovih riječi izbija nježnost i prisnost s učenicima – “sa svojim učenicima”, ondje “nam” pripravite pashu. Pasha je obiteljski blagdan, ali učenici stvaraju Isusovu obitelj, ostavili su svoje kuće i obitelj da budu s njim.Sve je pripravljeno u kratko vrijeme. Isus sve predvidi, zato nema zbunjenosti, nestrpljenja. Trenutak je važan, sve se mora odvijati u potpunom miru, prije zbunjenosti i strke što će slijediti u noći. To je trenutak najveće objave koju Isus daje svojim učenicima, u kojoj otkriva smisao svojega života i smrti, objavu koja se mora duboko utisnuti u njihovo sjećanje i koja se mora kao “spomen” kroz vjekove Crkve činiti.
Crkva isto tako mora slaviti Gospodnju večeru u tišini i sabranosti, bez buke i rastresenosti, jer je to slavlje Kristove prisutnosti među nama, obredi se moraju odvijati svečano i dostojanstveno, kako to Crkva čini kroz vjekove. Isus u ovoj gozbi daje sve što Bog kani svojima dati, svoju osobu, uključivši dioništvo u smrti. Takva Kristova ljubav neće biti nikad nadiđena: dar je eshatološki. I ljudi neće nikada naći nešto što bi nadvisilo vrijednost ove večere: Što je Bog za nas, sve je tu.
