Današnja Služba riječi ocrtava nam lik apostola, Kristova učenika.
Prvo čitanje – Dj 1, 15-17. 20a. 20c-26
Treba da jedan od ovih bude svjedokom njegova uskrsnuća.
Uzašašćem je završila ovozemna Isusova prisutnost, obećanje dara Duha još se nije ispunilo. Prvi zadatak zajednice koja iščekuje “obećanje Oca”: nadopuniti broj dvanaest Kristovih apostola. Isus je izabrao Dvanaestoricu djelovanjem Duha (Dj 1, 2). Dvanaest označava povezanost s izabranim narodom, s Izraelom. Oni su predstavnici novog Izraela (Ef 2, 10), novog Jeruzalema (Otk 21, 14). Treba ispuniti prazninu radi nevjere Jude, kako je predviđeno u Božjem naumu i kako je Krist prorekao. Bog sve vidi, naša kolebanja, naše odluke. Nismo predestinirani, nego slobodno odlučujemo o svojem spasenju ili propasti.
Apostol mora biti svjedok Kristova spasiteljskog djela, da je “vidio i slušao” Gospodina, živio s njim od početka, da bude svjedokom njegova uskrsnuća. Bitna značajka apostola i temeljna uloga njegova poslanja: da je vidio Gospodina uskrsloga, koji je isti s onim Isusom koji je živio na zemlji, i naviještati evanđelje: Isus je zaista uskrsnuo.
Zajednica predlaže kandidata i moli da Gospodin pokaže kojeg je izabrao da primi mjesto “apostolske službe”. On je koji poziva. Gospodinovo je to djelo. I baciše kocku i kocka pade na Matiju; “tako bi pribrojen jedanaestorici apostola”. Sada je zajednica okupljena oko Dvanaestorice, što je temelj novog Izraela, znak i počelo jedinstva Božjeg naroda, pripravna na dolazak Duha Svetoga.
Drugo čitanje – 1 Iv 4, 1-16
Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.
Sveto Pismo svjedoči o Isusovu uskrsnuću, ali mnogi su otporni prema njemu i ne primaju riječ. Postoji još uvjerljivije svjedočanstvo, a to je svjedočanstvo života, posebno uzajamna ljubav: da budu “jedno”. To Ivan razvija u Prvoj poslanici. “Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama” to jest imamo život i radost u sebi, i po ljubavi učinimo Isusa prisutna i pomažemo braći doći do vjere. Ljubavlju svjedočimo, da je Otac poslao “Sina kao Spasitelja svijeta”, da onaj Isus kojega propovijedamo kao umrla i uskrsnula za spas svijeta, nije neka priča, mit, nego je po ljubavi živ i prisutan među ljudima. Ljubav koja se očituje i postaje vidljiva u našem svijetu, posebno ljubav prema potrebnima, bijednicima, napuštenima, ne poznaje granice naroda, rase, jezika i kulture. Svima uvjerljivo govori o Isusu, koji je za nas umro i uskrsnuo i po ljubavi postaje prisutan među nama.
Evanđelje – Iv 17, 11b-19
Neka i oni budu jedno kao i mi!
Evanđelje nam donosi Isusovu molitvu Ocu svome za svoje učenike. Iz te molitve nije isključen svijet kojeg Bog ljubi (Iv 3, 16), nego svijet koji ostaje u neznanju i nevjeri, predan sudu (17, 25). U devet redaka devet puta spominje “svijet”. To je svijet pod silom Zloga, Sotone. I apostoli moraju u tom svijetu biti sol zemlje, naviještati istinu, evanđelje. Ova molitva nam omogućava najdublji pogled u kršćansku zajednicu, koja živi i djeluje u svijetu, iako nije od svijeta.
Isus moli za one koji ostaju u svijetu. U svijetu su kao tuđinci i prolaznici, čeka ih progonstva, potrebna im je pomoć da mogu nastaviti njegovo djelo spasenja svijeta.
Sudbina je Crkve živjeti u svijetu i ne biti od svijeta; vršiti utjecaj u svijetu kao kvasac, a ne potpasti pod utjecaj ideologija i sustava svijeta; ispuniti poslanje u svijetu koje joj je dano. Isus ne moli da učenike čuva od teškoća, bolesti, progonstva, da im dade dugi i mirni život, nego da ih oslobodi od Zloga, da budu s njime jedno, da budu sinovi svjetla.
