Kad je Bog sklopio Savez s izraelskim narodom nakon njegova izlaska iz Egipta, izričito je preko Mojsija zatražio da se njemu potpuno posveti barem sedmi dan (usp Izl 20,8-11).
Ta se zapovijed nadovezivala na zahtjev da narod ima štovati Božje ime, a vršenje tih zapovijedi trebalo je neprestano svjedočiti da izabrani narod ima jednoga jedinog Boga i da nikada neće prionuti uz bogove drugih naroda.
Ta povezanost posvećenja subote sa starim Savezom pružala je prvoj Crkvi da dotičnu obavezu prenese na nedjelju kad je Kristovom pashom potvrđen novi i vječni Savez između Boga i svih ljudi.
Zato drugi Vatikanski Sabor naglašava da se vjernicima predlaže i uporno preporučuje svetkovanje nedjelje kao dana radosti.
Kroz naš euharistijski sastanak, s Kristom i međusobno, svjetlo s lica Boga, Oca, želi po svjetlu lica Kristova ožariti naša lica da jedni drugima i svoj svojoj braći ljudima budemo lijepo lice Božje.
»Zbilja, – kaže apostol Pavao -, Bog koji je zapovjedio: „Neka iz tame zasvijetli svjetlo”, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.« (2 Kor 4,6)
Ta naravna svjetlost slika je nadnaravne svjetlosti milosti Božje koja u naša srca i duše prodire vjerom i koja je odsjev Božje slave u nama. Stoga je Evanđelje, koje je radosna vijest o Kristu, ne samo sjajno nego ono je sama svjetlost Božja. To je apostol Pavao vidio na Kristovu licu i s njega zauvijek upio u svoje srce.
Kao Pavao tako smo slične milosti dionici i svi mi vjernici koje je Bog na krštenju rasvijetlio. Vjeru nam je dao Bog i prema tome je ona zaista njegov dar. Zato svjetlu treba otvoriti vrata, Božjoj milosti treba otvoriti srce i onda s njom surađivati za naše osobno dobro i za spasenje cijeloga svijeta.
Treba paziti da taj Božji dar ne izgubimo. To bi se u slučaju nepažnje moglo lako dogoditi, jer taj dar nosimo u zemljanim posudama. Stoga kršćanin mora uvijek biti budan i na straži.
Tko svoj vjerski život uzima ozbiljno i neprestano se zaista bori da ne izgubi Božju milost, taj neće doživjeti da bude oboren, pritisnut na zemlju i napušten. Očajavati može samo onaj koji ne računa na Boga. A tko vjeruje u Boga zna da na kraju uvijek Bog pobjeđuje i svlada sve što nam se protivi. Zato mi kršćani »uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem očituje.« (2 Kor 4,11)
Evanđelje (Mk 2, 23-28)
Sin Čovječji gospodar je i subote.
Evanđelje nam svjedoči da se sve što Isus govori i čini događa za spasenje čovjeka.
Stoga Božja zapovijed o svetkovanju Dana Gospodnjega je po svojoj namjeni radi čovjeka, a ne protiv njega. Postoje Božje i crkvene zapovijedi i treba ih poštivati. Ali mnogo toga se ostavlja čovjekovoj slobodi i nadahnuću, a u tom nas može voditi samo istinska ljubav prema Bogu i čovjeku.
Zato Isus u polemici s farizejima oko svetkovanja Dana Gospodnjega govori: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.« (Mk 2,27-28)
Farizejima je bilo više stalo do samih zapovijedi kao propisa nego do iskrena Bogoštovlja koje se sastoji u pravoj ljubavi prema Bogu i čovjeku. I u takvu mentalitetu oni su odjednom zapovijedi Božje, koje su po svojoj namjeni radi čovjeka, pretvorili u nečovječnost. I tako su u isto vrijeme kvarili i pravu sliku o Bogu i pravu sliku o čovjeku.
Na to je Isus reagirao. To reagiranje Isusovo očituje silnu njegovu žalost zbog okorjelosti srca u farizeja. Bili su to ljudi sigurni u sebe i manipulirali su Bogom i ljudima. I tako je tu po prvi put pala odluka u njihovim srcima da smaknu Isusa.
»Nato farizeji iziđu i skupa s herodovcima stvore protiv njega odluku da ga ubiju.« (Mk 3,6)
