Ovonedjeljna Služba riječi želi naglasiti da nije dovoljno samo znati što je Isus učio i činio, pa ni Evanđelje, nego trebamo biti s njim povezani.
Prvo čitanje Dj 9, 26-31
Pripovjedi im kako je Pavao na putu vidio Gospodina.
Prvo čitanje govori o prvom dolasku Pavla u Jeruzalem nakon obraćenja. Pavao je svjestan da mu je predano propovijedanje među poganima, ali to mora priznati Crkva. Stoga polazi u Jeruzalem, da se susretne s Petrom kome je povjereno područje Židova. Jeruzalemska, majka Crkva, nije savršena, ona je zatvorena i negostoljubiva. Učenici su ga se bojali. “Nisu vjerovali da je učenik”. Barnaba ih uvjeri da je Pavao učenik, da je “odvažno propovijedao u Ime Isusovo” u Damasku.
Drugo čitanje 1Iv 3, 18-24
Ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo i ljubimo.
Rod koji donosi naše mistično zajedništvo s Kristom jest rast u vjeri i ljubavi . “Ne ljubio riječju i jezikom nego djelom i istinom.” Ljubiti moramo “djelom” i “istinom”. To su dva kriterija iskrenosti i istinitosti naše ljubavi. “Istina” je za Ivana objava Krista prihvaćena u vjeri: da budemo kao i Krist spremni život položiti za braću. Vjera i ljubav su bitne značajke naše kršćanske stvarnosti. Bitni rod koji vjernik ucijepljen u Krista – Trs istiniti mora donositi zapovijed je ljubavi: “Ovo je njegova zapovijed: da vjerujemo u Ime Sina njegova Isusa Kista i da ljubimo jedni druge.” (1 Iv 3, 23)
Evanđelje Iv 15, 1-8
Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.
Nakon alegorije Dobrog pastira prošle nedjelje, današnje Evanđelje donosi nam alegoriju: Izraela kao vinograda Gospodnjeg. Ali Isus govori o jednom trsu, i to je osoba Isusa Krista, a ne izabrani narod. Kao i u alegoriji o “Dobrom Pastiru” tako i ovdje slika nije izvor spoznaje, nego je to odijelo, ruho objave, i treba gledati na stvarnost Uskrslog Gospodina da shvatimo otajstvo.
Isus je “pravi” trs, to znači prava, istinita, vjerodostojna stvarnost, iako nevidljiva, koju možemo shvatiti samo u vjeri. Kao da želi reći: nije izraelski narod predmet spasenjskih briga Oca vinogradara, nego osoba Isusa Krista. Otac se brine za Sina, Sin je stvarnost i sredstvo spasenja, jedini Spasitelj. Nije odnos Bog i izabrani narod, nego Otac i trs-Isus. Narod Božji su loze na trsu, što je Krist. Nemamo života u sebi, nego samo ukoliko smo povezani s Ocem po Kristu, jedinom Posredniku spasenja. Odnos s Bogom se ostvaruje u posvemašnjoj i životnoj povezanosti s Kristom. Vinogradar-Otac se brine za loze samo ukoliko su povezane s jednim trsom – Uskrslim Gospodinom.
Nužni uvjet da donosimo rod jest da Isus bude u nama i mi u njemu: “bez mene ne možete učiniti ništa.” I za Crkvu rod ne donose sve savršenije tehnike ili profinjeni političko-ekonomski mehanizmi, nego posvemašnje oslanjanje na Riječ Božju i snagu Duha. To potvrđuje završetak prvog čitanja: “Crkva je bila u miru i saziđivala se živeći u strahu Gospodnjemu te rasla utjehom Duha Svetoga”. “Ovime se proslavlja Otac moj, da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.” (Iv 15, 8)
