Peta korizmena nedjelja sve dublje nas uvodi u vazmeni misterij: misterij muke, smrti i uskrsnuća Kristova. Današnja Služba riječi daje nam smisao Isusove muke i smrti u kontekstu Novog saveza.
Prvo čitanje (Jr 31, 31-34)
Sklopit ću novi savez i grijeha se više neću spominjati.
U vremenima beznađa, kad je izgledalo da je Bog zaboravio svoj narod i raskinuo savez, prorok Jeremija naviješta najutješnije proroštvo: Novi savez. Bog će svoj Zakon upisati ne na kamenim pločama nego u “dušu”, u “srca”. I tako će se ostvariti ono bitno u savezu: “I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.” Spoznat će Gospodina i “malo i veliko”. Bog će zbrisati njihova bezakonja. Novi savez koji je sav u nutrini i osobnom susretu s Bogom ostvaruje Krist kroz svoje uzdignuće, kroz svoju smrt i uskrsnuće.
Tu će Bog postati čovjeku blizak – nastat će poistovjećivanje Božje i ljudske volje. Upravo će se dogoditi ono, što se nije dogodilo u Starome zavjetu. Bog će biti njihov Bog i oni će biti njegov narod. Svi će imati mogućnost spoznati Boga. U čovjekovom srcu Bog će srušiti idole i grijehe i učinit će njegovo srce sposobno za ljubav. Jeremijino proročanstvo o novom Savezu jedinstven je odlomak u cijelom Svetom Pismu. To je Savez što ga je Bog, po svome Sinu i u svome Sinu, sklopio s narodom: s čovječanstvom i sa svakim čovjekom – sa svima nama. Tako je Bog postao naš stalni saveznik.
Drugo čitanje (Heb 5,7-9)
Naviknu slušati, te posta začetnik vječnoga spasenja.
Poslanica Hebrejima nas podsjeća na Isusovo trpljenje. On, umirući na križu za nas ljude, vezao se s nama ljudima zauvijek vječnom ljubavlju. On je za nas život svoj žrtvovao i ta žrtva života potvrđena smrću ne može se nazad uzeti. Iako ga nije oslobodio od smrti, Otac je svoga Sina uslišao jer mu je dao snage da izvrši njegovu svetu volju sve do smrti na križu.
Kristovo trpljenje nije u suprotnosti s istinom da je on Sin Božji. To je u skladu s Božjim naumom. Trpljenje je znak otkupljenja i stvara Novi savez, potpuno predanje u Božje ruke, što se mora očitovati i u bogoslužju i u našem životu.
Evanđelje (Iv 12, 20-33)
Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.
Današnji odlomak Ivanova evanđelja uvodi u muku i smrt Isusovu, zajedno s uskrsnućem. Evanđelist Ivan upravo je fasciniran otajstvom Isusove smrti. Po Ivanu, Isusova muka, je doista „blažena muka.“ Isus stavlja u nerazdvojivu vezu, svoj veliki petak i uskrs.
Početak evanđelja govori o ljudima nežidovima, poganima, Grcima, koji su došli u Jeruzalem i žele upoznati Isusa. Da bi ga osobno susreli obraćaju se učenicima, koji ih dovode k Isusu. Isus im svojim riječima pokazuje sliku o sebi. Kroz prispodobu o zrnu predstavlja se: „Zaista kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“
Ivan uspoređuje Isusovu smrt sa pšeničnim zrnom. Zrno koje se sije u plodnu zemlju umire, mora umrijeti, da bi donijelo plod. Dakle, samo sa smrću ono donosi obilat plod – postaje izvorom puno bogatijeg života. On se predstavlja kroz sliku zrna koje pada na zemlju i umire da bi donijelo klas. A klas, za nas ljude, znači hranu i život – naš ovozemaljski život. A Isus Krist je „živi klas, živi kruh – za naš vječni život.
