Prve nedjelje poslije Božića slavi se SVETA OBITELJ: Isusa, Marije i Josipa. Blagdan Svete obitelji izvrsno se uklapa u svetkovanje Božića. Božić je obiteljski blagdan u najizvrsnijem smislu. U središtu naše božićne vjere stoji Isus Krist, Sin Božji utjelovljeni. Dakle, na početku kršćanstva, postoji jedna obitelj, koju Biblija ne opisuje u njezinim socijalnim dimenzijama, već nam prvo želi reći da iz nje dolazi spasitelj. Taj blagdan spada u povijest spasenja. To je bio Božji put stvaranja i otkupljenja. Današnji blagdan stavlja obitelj u odnos prema Bogu.
Isus, Marija i Josip su sveti! Oni su sveti, jer su potpuno okrenuti Bogu, otvoreni za ostvarenje njegove volje, osobno zauzeti za dobro. Ovaj blagdan pred nama je danas kao izazov i poziv na svetost i na hrabrost.
Evanđelje (Lk 2, 41-52)
Današnje nas evanđelje susreće s Isusom 12-godišnjakom, što su rijetka svjedočanstva o njegovome dječaštvu. Oduvijek nas je zanimalo kakav je bio kao dječak, i što se s njime dalje zbivalo do njegove 33. godine. Te nam stranice Pisma toliko nedostaju da utaže našu ljudsku znatiželju, premda slutimo da je u svemu bio poseban već tada, što se vidi i iz ovoga evanđelja, odnosno iz Isusova ostanka u hramu. Isusa su roditelji poveli sa sobom na hodočašće u Jeruzalem. Prema židovskome zakonu, za velike blagdane svi su odrasli trebali hodočastiti u Jeruzalem. Tko je imao tako dalek put (otprilike 120 km), hodočastio je samo jednom godišnje. Dječaci su tu obvezu imali nakon navršene 13. godine, pa su Marija i Josip sa sobom poveli svoga dvanaestogodišnjaka da se na to polako privikava. Marija i Josip, kao pobožni Židovi, pokušali su omogućiti svome djetetu prisniji odnos prema Bogu. Dijete je smjelo osloviti Boga s „Abba”, što bi na hrvatskom otprilike značilo “tatice”. Odraslim Izraelcima, koji su izišli iz onog djetinjeg, to nije bilo dopušteno; oni su se Bogu obraćali s velikim strahopoštovanjem i nazivali ga uzvišenim, svečanim imenima koja se nalaze u Svetome pismu. To je bilo nešto što Isus nije mogao prihvatiti. Zašto za jednoga odrasloga Bog nije više smio biti “Abba”? Za Isusa je Bog bio uvijek prisni “Abba” i tako je ostao cijeloga njegova života. Ovakvo je obraćanje Isus često branio pred kritičarima jer se nazivao i priznavao Očevim Sinom, dakako ne u tjelesnome smislu. Bog je za njega bio Otac, jednostavno njegov osobni “Abba”. Zato je za njega bilo posve razumljivo ostati duže “u kući svoga oca”.
Ovakav stav jednoga djeteta bio je roditeljima posve nerazumljiv, ali oni su znali da je Isus poseban pa već tada polako počinju slutiti da se približavaju Njegovi slavni dani. Marija je dječakove riječi spremala u srce i sve više uviđala da njezin sin ima pravo.
