Na osminu Božića Crkva svečano slavi onu po kojoj nam je došao Isus – Bog, po kojoj se Isus utjelovio. Crkva slavi Mariju, Majku Bogorodicu.
Sveta nas liturgija poziva da u novu godinu zakoračimo s Marijom. Marija je sve događaje iz Isusova života čuvala u svom srcu, razmišljajući o njima. Nije dovoljno poznavala Božji plan i Božju volju jer je bila ponizna službenica Božja, ali je odgovore tražila meditirajući i razmišljajući o prošlim događajima.
Nije slučajno što se svetkovina Bogorodice Marije poklapa s početkom građanske godine. Kao što slavlje početka nove godine skreće naš pogled pun nade prema budućnosti, tako i slavlje Bogorodice u sebi skriva ono što će se tijekom buduće povijesti i ostvariti.
Svetkovina sv. Marije Bogorodice jedna je od tri Gospine svetkovine u liturgijskoj godini. Uz ovu svetkovinu to su nedavno proslavljena Svetkovina bezgrešnog začeća blažene djevice Marije i svetkovina koju slavimo pod nazivom Velika Gospa, a riječ je o Svetkovini uznesenja blažene djevice Marije na nebo.
Bez obzira o kojoj je Marijinoj svetkovini ili blagdanu riječ, mi kršćani smo pozvani u Mariji gledati zagovornicu, ali i uzor života, kako to ističe Drugi vatikanski sabor koji Mariji prepoznaje ulogu pomoćnice Crkve i istovremeno u njoj vidi model ili uzor Crkve.
Postoje dvije razine Marijinog bogomaterinstva. Prva razina bogomaterinstva je ona fizička, svojstvena isključivo Mariji, a druga razina bogomaterisntva je ona duhovna koja je također postojala u Mariji – Marija je Bogorodica ne samo stoga što je Isusa nosila u krilu i što ga je fizički rodila, nego još Bogorodica i stoga što ga je još od ranije fizičkog začeća Boga začela svojom vjerom u svome srcu – ali koja može, a prema crkvenim ocima i mora, postojati i u nama.
Mi ne možemo nasljedovati Mariju u onom prvom fizičkom značenju njezinog bogomaterinstva, ali je možemo i trebamo nasljedovati u rađajući Boga vjerom u vlastitom srcu. Sveti Augustin će od ova dva Marijina bogomaterinstva prednost dati upravo onom drugom, duhovnom: „Niti materinsko srodstvo ne bi koristilo Mariji – kaže on – da nije bila radosnija nositeljica Krista u srcu, nego u utrobi“. Čini se da je isto mislio i Isus kad je rekao: “Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše” (Lk 8, 21; usp. Mk 3, 31 sl.; Mt 12, 49).
Zanimljivo je da nam, vjerojatno na istom tragu, današnje evanđelje uopće ne predstavlja Mariju toliko kao Isusovu fizičku majku, iako je jasno da je ona prisutna uz Isusa u toj dimenziji, koliko mu je važno naglasiti ovu duhovnu dimenziju njezinog bogomaterinstva koja se ističe u tvrdnji da Marija, „u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svome srcu“.
ČITANJA
Prvo čitanje (Br 6,22-27)
Knjiga brojeva, kao jedna od starozavjetnog Petkonjižja (uz Postanak, Izlazak, Lwevitski zakonik i Ponovljeni zakon) sadrži građu o religioznoj povijesti Izraela te liturgijske obrede i zakonske odredbe. Današnji odlomak je formular svećeničkog blagoslova prigodom liturgijskih skupova: “Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!” Taj blagoslovni zaziv izražava svijest ovisnosti pojedinaca i zajednice o Bogu i zato se uklapa u vjerničku proslavu građanske nove godine.
Drugo čitanje (Gal 4,4-7)
Uzeto je iz Pavlove poslanice Galaćanima kojom apostol pogana na polemički način odgovara krivim učiteljima židovskog porijekla. Oni su od krštenih obraćenika s poganstva tražili da se dadnu obrezati te da drže sve židovske propise o obrednoj čistoći. U ovom odlomku Pavao iznosi trajne plodove duhovnog preporoda po krštenju. Isus je rođen kao Židov i držao je sve propise ali od njegove smrti i uskrsnuća Zakon nije sveopće sredstvo spasenja. Krštenjem i vjerom po ovim događajem iz Lukina evanđelja susreli smo se na misi zornici na Božić. Onda je on bio utkan u našu misu kao događaj poklona siromašnih i zapostavljenih pastira novorođenom Dječaku, koji je Evanđelje, Gospodin i Spasitelj svih ljudi.
Evanđelje (Lk 2, 16-21)
Danas nam liturgija u istom događaju pokazuje Mariju kao onu koja “u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svom srcu”. Kao ljudska osoba koja je morala napredovati u svijesti o samoj sebi i o događajima svoga života, Marija je vjernički pamtila sve te događaje i o njima razmišljala u srcu. “Srce” je u Bibliji unutarnje intelektualno središte čovjeka, njegovo najplemenitije i najintimnije “ja”. To znači da je Marija sebe gledala i preslagala u svjetlu objave. Iz svake nove životne situacije pitala se što od nje ovdje i danas očekuje Bog. Osjećala se u savjesti vezanom da postupa onako kako za nju slijedi iz događaja objave. Nije odmah unaprijed znala volju Božju za sebe, Josipa i Dječaka, nego ju je morala tražiti molitvom i razmišljanjem. Takvo Marijino vjerničko raspoloženje izvrsno nam pomaže pri vjerničkom ulasku u novu godinu.
Ne znamo što nas u njoj može snaći, ali snagom današnje liturgije i po primjeru Bogorodice možemo u svakoj novoj situaciji uvijek iznova tražiti i prihvaćati volju Božju za nas osobno i za naše najdraže.stižemo duhovni preporod te s Isusom možemo Bogu govoriti: “Abba – Oče!”
Od godine 1968. ovaj se blagdan obogaćuje i novim sadržajem: papa Pavao VI. predložio ga je kao Dan mira što se prihvatilo u Katoličkoj crkvi. Svake godine papa objavljuje svoju poruku povodom svjetskog dana mira.
Ovogodišnja poruka nosi naslov Pobijedi ravnodušnost i osvoji mir.
Okosnica Papina razmišljanja je tema ravnodušnosti koja, kako ističe, predstavlja prijetnju za ljudsku obitelj. Ravnodušnost je prisutna u svim povijesnim razdobljima međutim, u našim danima to je nadišlo individualnu sferu i poprimilo globalne razmjere i iznjedrilo fenomen “globalizacije ravnodušnosti”, upozorava Papa.
Prvi oblik ravnodušnosti u društvu je ravnodušnost prema Bogu, iz kojeg izvire također ravnodušnost prema bližnjemu i prema stvorovima. A to je jedna od teških posljedica jednog lažnog humanizma i praktičnog materijalizma, združenog s relativističkom i nihilističkom misli.
Ravnodušnost uzrokuje prije svega zatvorenost i nezalaganje, i tako na kraju pridonosi odsutnosti mira s Bogom, s bližnjim i sa stvorenim svijetom.
Ravnodušnost prema Bogu nadilazi okvire intimne i duhovne sfere osobe i zahvaća javnu i društvenu sferu. Zaborav i nijekanje Boga, koji vode čovjeka do toga da ne priznaje nijedan drugi zakon izvan samoga sebe i za mjerilo uzima jedino samoga sebe, urodili su neizrecivom okrutnošću i nasiljem.
I na individualnoj i na zajedničkoj razini ravnodušnost prema bližnjemu, koja je proizišla iz ravnodušnosti prema Bogu, poprima izgled nezainteresiranosti i nezalaganja, koji samo pomažu produljivanju situacijâ nepravde i teške društvene neravnoteže, koje pak mogu dovesti do sukoba ili, u svakom slučaju, proizvesti ozračje nezadovoljstva koje prijeti da, prije ili kasnije, preraste u nasilje i nesigurnost.
U tome smislu ravnodušnost, i nezalaganje koje iz toga proizlazi, predstavljaju ozbiljno zanemarivanje dužnosti koju ima svaka osoba, u skladu sa svojim sposobnostima i ulozi koju ima u društvu, da pridonosi općem dobru, napose miru, koji je jedan od najdragocjenijih ljudskih dobara.
Na institucionalnoj razini, ravnodušnost prema drugome, njegovu dostojanstvu, njegovim temeljnim pravima i njegovoj slobodi, povezana s kulturom prožetom težnjom za profitom i hedonizmom, potpomaže i katkad opravdava djelovanja i politike koji u konačnici predstavljaju prijetnju miru. Takav stav ravnodušnosti može čak dovesti do opravdavanja nekih žalosnih ekonomskih politika koje rađaju nepravde, podjele i nasilja radi osiguranja blagostanja pojedinaca i naroda. Nerijetko, naime, ekonomski i politički projekti imaju za cilj osvajanje ili održavanje moći i bogatstava, pa i po cijenu gaženja temeljnih prava i potreba drugih. Kada ljudi vide da im se niječu njihova osnovna prava, kao što su hrana, voda, zdravstvena skrb ili posao, oni su u napasti silom ih se domoći.
Osim toga, ravnodušnost prema prirodnom okolišu, pospješujući deforestaciju, zagađenje i prirodne katastrofe koji iskorjenjuju čitave zajednice iz njihovih ekosistema i stvaraju duboku nesigurnost, na posljetku stvara nova siromaštva i nove situacije nepravde, često s zlokobnim posljedicama po sigurnost i socijalni mir. Koliki su se ratovi vodili i koliki će se još voditi zbog oskudice u dobrima ili da bi se odgovorilo na neutaživu žeđ za prirodnim dobrima, pita se Papa te poziva na obraćenje s ravnodušnosti na milosrdnost za što je u prvom redu potrebno obraćenje srca. (kta/ika)
