Čitanja ove nedjelje izričito govore o Božjoj ljubavi prema čovjeku i o čovjekovoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Isus daje dvije zapovijedi Zakona i govori da su slične i jednake. „Ljubi Gospodina Boga svojega…Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ U njima je uključena trojaka ljubav: prema Bogu, prema bližnjemu i prema samome sebi. Isus pokazuje da u ljubavi nama straha ni za Boga ni za čovjeka. Ljubavi se ne isključuju. Gdje se ljubi Boga, čovjek nije isključen. Što je veća ljubav prema Bogu, više raste briga i praktična zauzetost za čovjeka.
Prvo čitanje (Izl 22, 20-26)
Ako ucvilite udovicu i siroče, moj će se gnjev raspaliti protiv vas.
Bog poučava svoj narod i o socijalnoj pravdi – pravo bogoljublje uključuje istinsko čovjekoljublje. Zakonodavac Mojsije unosi u svoj zakon ono što je našao kad drugih naroda kao religiozni i moralni ideal. Bog, Jahve je naročito blizak prema slabijima. Mojsije u ime Boga, Jahve govori Izraelcima: „Ne ucvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni…Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti.“ Svi ugroženi su „sirotinja Jahvina, sirotinja Božja“ – doseljenici, udovice, siročad i… Tko za njih vodi brigu, Božji je suradnik. Tko povrijedi njihova prava, izaziva Boga na osvetu. Drugi dio ovoga odlomka ističe da unutar Božjega naroda trebaju vladati pošteni društveni odnosi. Tko iskazuje ljubav ugroženima, ljubi ih umjesto Boga – dopušta da ih Bog ljubi preko njega.
Drugo čitanje (1Sol 1, 5c-10)
Od idola se obratiste da biste služili Bogu i iščekivali Sina njegova.
Apostol Pavao je ponosan na Solunjane koji su uzor susjednim zajednicama. Pavao svoju hvalu za njihovu vjeru i snagu upućuje Bogu. Oni svoju vjeru iskazuju u ljubavi – ona je prava i duboka i nije površna, jer su je prihvatili u poteškoćama. U tome apostol vidi djelovanje Duha Božjega. Vjera je Solunjana tako postala ogledna, to je misionarska vjera koja druge hrabri i snaži.
Sadržaj kršćanstva istaknut je ovim trima vrijednostima: obratiti se Bogu, od idola i grijeha; služiti Bogu živomu, Isusu Kristu; i iščekivati s nebesa Isusa Krista, uskrsloga. To su Solunjani imali i to posebno veseli apostola Pavla. Sav je kršćanski život stavljen pod znak velikog iščekivanja novoga neba i nove zemlje što će se dogoditi tek na kraju vremena da s tim započne vječnost, velike uskrsne budućnosti.
Evanđelje (Mt 22, 34-40)
Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.
Liturgijska godina A se bliži svom kraju. Matej u današnjem evanđelju jasno ističe tri Kristove ljubavi: Ljubav prema Bogu; Ljubav prema bližnjemu; Ljubav prema samome sebi.
Isus odgovara na pitanje: „Koja je zapovijed najveća u Zakonu?“ „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim.“ Zatim daje drugu zapovijed, koja je prvoj slična: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Isus ne bira najvažniju, nego daje jednu zapovijed koja je temelj svakoj drugoj Zapravo, On ove dvije zapovijedi spaja u jednu: „O kojoj visi sav Zakon i Proroci.“ To što je Isus rekao, u Zakonu već odavno stoji: „Ljubi Gospodina Boga…Ljubi svoga bližnjega…“ Međutim, Isusov odgovor ipak je velika novost. On na istu razinu stavlja odnos prema Bogu s odnosom prema bližnjemu. On spaja ‘sveto’ i ‘profano’ – vjerski život i svakodnevnicu u kojoj se on prakticira i oživotvoruje.
Nemoguće je odvojiti odnos prema Bogu od odnosa prema čovjeku. Stoga Isus nije mogao drugo ni odgovoriti nego: „Ljubi Boga…Ljubi bližnjega…“ Zapovijed ljubavi je najveća ako iz nje izviru sve norme i zapovijedi. Zapovijed ljubavi po Isusu je bit zapovijedi u Zakonu, ali nije samo to. Ona treba biti sažetak i ključ svih današnjih normi življenja.
