Ove nedjelje liturgija govori o službi ključeva u Crkvi Kristovoj.
U prvom čitanju ključevi se spominju kao metafora za odgovornu službu u određenom gradu, obitelji ili zajednici. Ta metafora pomaže nam da razumijemo što su ljudi Isusova vremena vidjeli u slici ključeva obećanih Petru. Ta služba nastavlja se kroz Papu, biskupa grada u kojem je Petar umro vršeći starješinsku službu.
Prvo čitanje – Iz 22,19-23
Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove.
Bog je svoje djelo spasenja povjerio ljudima. Iz Knjige proroka Izaije vidljivo je da sam Bog izabire čovjeka. Daje mu vlast nad svojim narodom i predaje mu ključ od kuće Davidove. On će odlučivati vlašću koju mu Bog povjerava. Bog preko proroka Izaije naviješta da će Elijakim izvršavati tu svoju službu tako da će biti kao otac Jeruzalemcima i cijeloj judejskoj domovini.
»Metnut ću mu na pleća – govori Gospodin – ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko ne će zatvoriti; kad zatvori, nitko ne će otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto slave domu oca svojega.« (Iz 22,22-23)
U Elijakimu i u znakovima njegove službe gledamo Petra i sve ono što mu je Gospodin obećao. Pogotovo kad se govori o Elijakimovu ključu. Značajno je i spominjanje klina koji može onoliko tereta nositi koliko je tvrdo mjesto u koje je zaboden. I to podsjeća na Petra – stijenu.
Drugo čitanje – Rim 11,33-36
Sve je od njega i po njemu i za njega!
Ovaj odlomak himan je milosrdnoj Božjoj mudrosti. Pavao ga je uvrstio na zaključak dogmatskog dijela Poslanice Rimljanima u kojoj raspravlja o darovanom opravdanju po krsnom uključenju u Isusa raspetoga i uskrsloga. Pavao se sa zahvalnošću divi Bogu koji spašava pogane i Židove. Božji plan spasenja bogat je i mudar. Na razini planiranja i obdarivanja Bog nikomu nije dužnik, ne trebaju mu ni savjetnici ni suradnici u strogom smislu riječi za njegov plan spasenja ljudi. Boga nitko nije toliko zadužio svojim darom ili služenjem da bi mu svemogući gospodar svijeta bio dužan nešto uzvraćati.
Od Boga sve potječe i njemu sve vodi. Svi ljudi i priroda ovise o Bogu i k njemu teže. “Njemu slava u vijeke vjekova. Amen!” To je usklik iz liturgije prve Crkve. Zajednica je u svom bogoštovlju slavila Boga u znak priznavanja njegova vrhovništva i traženja njegove pomoći.
“Amen” su prvi kršćani preuzeli iz židovske liturgije. Ta riječ doslovno znači: “Čvrst je, oslonjen je!” Njome su starozavjetni vjernici izražavali vjeru ali i molbu da Bog primi njihove prošnje.
Evanđelje – Mt 16,13-20
Ti si Petar-Stijena. Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga.
Evanđelje ove nedjelje donosi Isusov poučni razgovor s Dvanaestoricom kod Cezareje Filipove. Nakon prve faze svog mesijanskog djelovanja, za vrijeme koje se uglavnom kretao Galilejom, Isus se povlači na pogansko područje te se posvećuje Dvanaestorici. Pita ih što ljudi misle o njemu te traži da se oni izjasne. Petar u ime svih odgovara da je za njih Sin Marijin Pomazanik, koji je Sin Boga živoga. To u starozavjetnom ozračju znači: očekivani Mesija kojega su proroci najavljivali kao potomka iz loze Davidove.
Ovu zgodu donose osim Mateja još i Marko i Luka. Međutim, dok prema Marku i Luki nakon Petrova priznanja Isus odmah zabranjuje Dvanaestorici da drugima otkrivaju njegov mesijanski identitet (jer su Židovi onog vremena imali politiziranu sliku o Mesiji), Matej ovom zgodom donosi Isusovo obećanje Petru: dat će mu ključeve kraljevstva nebeskog i na njemu će sazidati Crkvu svoju.
Crkva su kršteni vjernici među kojima boravi Isus. Takvu Crkvu Isus gradi na Petru, ali ona ostaje Isusova. Budući da je Petar prvi pošao za Isusom i prvi ga vidio uskrsloga, on će zajednici krštenih biti jamac vjernosti Isusu i njegovu nauku.
Isus je svojim djelima i riječima najavljivao i uprisutnjivao kraljevstvo nebesko. To je Božja milosrdna vladavina nad ljudima i poslušni odaziv ljudi Bogu. Petar će imati ključeve da olakšava ulazak i opstanak u Kraljevstvu, kojemu je Crkva zemaljska faza ili početak. Bog je otkrio Petru tko je Isus. Zato Bog postavlja Petra za jamca vjernosti predaji o Isusu i nauku Isusovu.