Prvo čitanje (1 Kr 19,9a.11-13)
Stani u gori pred Gospodinom.
Proroku Iliji je na brdu Horeb darovano iskustvo susreta s Bogom i to u trenutku koji je, ljudski gledano, na kraju. Prije toga se Ilija zauzeo za ono za što je bio pozvan i što njegovo ime znači (Ilija= Moj Bog je Jahve). Gospodin prolazi mimo Ilije, ali se Božja pojava neće dogoditi u tradicionalnim oblicima Božjeg objavljivanja – nego Ilija prihvaća Boga po „šapatu blagog i laganog lahora” (doslovno: „po glasu tihe tišine”). Ilija je, dakle, dokučio Božju blizinu u nedokučivom. Mjesto Božje prisutnosti nisu prirodni fenomeni, Jahve ne dolazi s uništavajućom moći, nego daje da ga se spozna na jedan sasvim nevidljiv način. Jahve se ne identificira s novom vrstom fenomena, to znači on nije u „blagom lahoru”, nego Ilija osjeća novu vrstu blizine, izlazi iz pećine prekrivena lica, to znači: Bog ostaje tajna i ne može se odgonetnuti. U kritičnim situacijama života dosadašnja slika Boga može upasti u krizu, ali je to ujedno šansa – prigoda, upoznati Boga na sasvim drukčiji način, možda čak na način koji stoji nasuprot dosadašnjeg načina gledanja na Boga. Ipak, bi se čovjek trebao čuvati pomisli da ga je jednom za uvijek pronašao u određenom obliku. Bog ostaje tajna!
Drugo čitanje (Rim 9, 1-5)
Htio bih ja sâm proklet biti za braću svoju.
Pavao obrazlaže, u prvih osam poglavlja poslanice Rimljanima, svoj pogled na opravdanje grješnika po vjeri bez djela Zakona. Na početku našeg odlomka on najprije iznosi svoju bol i žalost zbog odbijanja evanđelja ostatka Izraela. On vidi i opasnost da ovi njegovi sunarodnjaci „odijeljeni od Krista” neće postići spasenje. Zato je Pavao spreman žrtvovati čak i svoj vlastiti odnos prema Kristu da bi spasio nevjerni Izrael. Pavao se ovdje stavlja u red s Mojsijem koji, u Iz 32,32, zagovarajući otpali narod, prilazi Bogu i nudi svoj život kao zadovoljštinu. Pavao isto vidi da su Židovi bili spremni za Evanđelje i njegove darove, jer su imali prednosti svete povijesti spasenja. Pavao ukazuje i na sklapanje saveza, zakon, odredbe kulta, očeve, ali najveća prednost Izraela je da je sam Krist, po tijelu, iz toga naroda, to jest on je rođeni Židov. I zato, kod njega, tolika bol zbog odbijanja Evanđelja od većine Židova. Zaključna zahvala ukazuje na himan u Rim 11, 33-36 s kojim Pavao zaključuje svoje dokazivanje da će cijeli Izrael postići spasenje. I zato naš odlomak, ispunjen tugom i boli, završava u svjetlu.
Evanđelje (Mt 14, 22-23)
Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!
U ovonedjeljnom evanđeoskom odlomku Matej detaljno opisuje što se dogodilo nakon što je Isus umnožio kruh i nahranio mnoštvo. Naime, Isus je prisilio učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, dok je on ostao na kopnu otpustiti mnoštvo, nakon čega se povukao u molitvu kako je inače običavao. Razumljivo je zašto su se učenici i opirali takvom njegovu planu, jer je bio protivan vjetar, a po noći nije bilo lako boriti se s valovima koji su šibali lađu. Oni kao ribari vidjeli su što ih čeka, ali on ih je svejedno prisilio da uđu u lađu i zapute se kamo im je rekao. Svjesno ih gurajući u poteškoće, to jest izlažući nevremenu i riziku, da bi ih potom dostigao hodeći k njima po moru, očito im je žalio ostaviti znakovitu i upečatljivu poruku, svjestan kako će im se to iskustvo urezati u sjećanje. Isus će znati što ih čeka i čemu ih je pripustio, ali isto tako da će im doći u susret pokazujući svoju božansku moć i blizinu.
Time što zapovijeda učenicima da se popnu u lađu i prebrode more dok on otpusti mnoštvo i pošto otpusti, uziđe na goru, zapovijeda da budu u Crkvi i plove po moru, to jest po svijetu do onoga vremena kada se vrati slavnim dolaskom. Tada će svemu narodu koji bude ostatak iz Izraela vratiti spasenje i otpustiti njegove grijehe. Kada otpusti ili točnije pripusti u nebesko kraljevstvo, on će, zahvaljujući Bogu Ocu, biti u njegovoj slavi i veličanstvu.“
