Četvrtak nakon Presvetoga Trojstva slavi se velika svetkovina – Tijelovo. Pun naziv te svetkovine je: Presveto Tijelo i Krv Kristova. Na Tijelovo Crkva se zaustavlja na misteriju Velikog četvrtka, osobito na misteriju Svete ili Posljednje večere. Isus se tu poklanja svojima, cijeloj svojoj Crkvi, kao zalogaj kruha i gutljaj pića. Isus poklanja, grešnim ljudima, svoje tijelo – kao kruh i svoju krv – kao piće.
Na Posljednjoj večeri Isus je ustanovio Euharistiju. Kroz stoljeća i tisućljeća, u svakoj novoj generaciji, ostvaruje s njima „communio-pričest.“ U pričesti Krist ostvaruje zajedništvo – između sebe i nas, svoga nebeskoga Oca i Duha Svetoga, a također i zajedništvo svih vjernika u Crkvi. Dajući sebe u zalogaju svetoga kruha, on i nas želi „pretvoriti“ u sebe: da postanemo, jedan drugomu, jedni drugima kao „zalogaj kruha.“ U tom istom daru kruha i vina, Isus ostvaruje i obnavlja žrtvu na križu.
U ozračju uskrsnog trodnevlja euharistija je više povezana s mukom Kristovom kao spomen njegove smrti i uskrsnuća. Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove slavimo euharistiju kao sakrament kojim se Crkva hrani i ujedinjuje u ljubavi
Krist u euharistiji povezuje sve nas: i one koji slave i one koji traže i one koji su blizu Isusu i one koji su daleko. Euharistija je posred svijeta, za preobrazbu svijeta – svih nas. Preobrazbu koja nas čini svjedocima i misionarima čije poslanje počinje kad na poklik „Idite u miru!“ odgovorimo „Bogu hvala!“ Bogu hvala, jer nas je nahranio kako bismo mi mogli hraniti druge i preobražavati svijet.
Slavljenje svetkovine Tijelova vezano je uz viđenje redovnice Julijane iz Lütticha u 13. st. kada je vidjela pun mjesec s crnom mrljom ili kako neki navode rupom i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru, blagdana najvećeg blaga Crkve – Euharistije.
Njezin ispovjednik, koji je poslije postao papa Urban IV., uvodi 1264. blagdan Tijelova. U 14. stoljeću papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu.
MISNA ČITANJA
Prvo čitanje (Pnz 8, 2-3. 14b-16a)
Hranio te manom za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci.
Ponovljeni zakon sadrži Mojsijeve govore s propisima o štovanju jednog Boga, povezanosti Židova u jedan saveznički narod i bogoštovlju u jednom središnjem svetištu tog naroda.
Ovaj odlomak dio je drugog Mojsijeva govora u kojem na temelju primjera iz prošlosti Izraelci bivaju potaknuti na vršenje Božjih zapovijedi. Sjećajući se Božjih zahvata u vremenu prolaza kroz pustinju, Izraelci su trebali izbjegavati pogansko praznovjerje i poganski nemoral u zemlji obećanja. Na putu kroz pustinju Izraelci su bili “kušani”, tj. doživjeli su i zborno prihvatili svoju ovisnost o Bogu.
Kroz četrdeset godina hoda pustinjom i područjem tuđih naroda Izraelci nisu sijali ni želi. Hranili su se manom i prigodnim plodovima prirode. To su doživljavali kao posebni znak Božje brige. Time je Bog pokazao “da čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih”. Jedan od problema putovanja bila je i voda za ljude i stoku. U današnjem odlomku vjernici se sjećaju da je Bog putnicima davao ne samo hranu nego i da je “izvodio vodu iz stijene tvrde kao i kremen” . Priznavajući da ih je Bog hranio i pojio u dugom kriznome razdoblju njihove povijesti, Izraelci su kao narod prihvaćali ovisnost o Bogu. Materijalna hrana i piće bili su im znak duhovne hrane, koja je riječ Božja.
Ovo čitanje u našoj današnjoj misi podsjeća nas da smo kao zajednica krštenih putujući narod Božji, ovisan o materijalnoj i duhovnoj hrani kojom nas Bog hrani. Euharistija sa stolom riječi Božje i svete pričesti obilni je stol koji Gospodin pred nas prostire.
Drugo čitanje (1 Kor 10, 16-17)
Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.
Drugo čitanje odlomak je iz Prve Korinćanima o kršćanskoj svetoj gozbi sa središnjim obredom “blagoslivljanja čaše” i “lomljenja kruha”.
Te domaćinske geste ugradio je Isus u svoju oproštajnu večeru s učenicima, a korintski kršćani naučili su od Pavla slaviti euharistiju kao spomen Isusove oproštajne večere, muke, smrti i uskrsnuća. Posvećeno vino čini prilikom pričesti sudionike zajedničarima krvi Kristove a posvećeni kruh zajedničarima tijela Kristova. Euharistija nas povezuje s Kristovom smrću i uskrsnućem te nas hrani da ostanemo kršćanski putnici prema domovini nebeskoj među sugrađanima drugačijih vjera.
Evanđelje (Iv 6, 51-58)
Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.
Ovo je odlomak iz dugačkoga govora o kruhu života koji i je Isus održao u kafarnaumskoj sinagogi. Među slušateljima bili su dijelom oni koji su dan ranije u nenastanjenu kraju blagovali od kruha i riba što ih je Isus čudesno umnožio za sve koji cijeli dan slušali njegovo izlaganje riječi Božje. Jedan dio slušatelja bili su ljudi iz Kafarnauma. U tom govoru Isus se predstavio kao kruh života koji je sišao s neba. Kako je znao da ga čeka nasilna smrt, on je u kafarnaumskoj sinagogi najavio da će biti odbačena mudrost Božja, ali će Bog njegovu smrt i uzvišenje učiniti izvorom života za vjernike. Zato izreka: “Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta” uključuje Isusov pristanak na nasilnu smrt i vjeru da će Bog po njegovoj smrti darivati svijetu i pravi život. Njegova prolivena krv postat će piće istinsko i njegovo iscrpljeno tijelo postat će jelo istinsko. Kako su u židovskoj antropologiji krv i tijelo često slika za cijelu ljudsku osobu, Isus time najavljuje da će on po smrti i uzvišenju postati duhovno jelo i piće, životna hrana.
Isusovi sljedbenici slavili su euharistiju od početka kao spomenčin Isusove smrti i uskrsnuća. Vjerovali su da je Isus prisutan u evanđelju koje biva naviješteno te u kruhu i vinu koji bivaju posvećeni. Tijelo Kristovo postaje jelo istinsko i krv njegova piće istinsko u euharistiji kao žrtvi i gozbi Crkve. Tko jede euharistijski kruh, živi punim životom već sada i živjet će uvijeke. Euharistijska hrana čini nas Božjim putnicima kroz povijest čovječanstva.
