11. NEDJELJA KROZ GODINU (A)

Bog u sebi okupljenu zajednicu htio je imati već i u Starom Zavjetu. Stoga među svim narodima svijeta Bog sebi odabire jedan narod, posebno ga povezuje sa sobom i čini ga svojim saveznikom.
To je naglašeno odmah na početku sklapanja saveza između Boga i izraelskog naroda pod gorom Sinaj. Tu su se stotine tisuća pojedinaca osjećale kao jedna cjelina, kao jedan narod.
Između svih drugih naroda samo je njih, sav narod a ne pojedince, Bog izabrao da mu budu predraga svojina.
Sve što je na svijetu Božje je stvorenje i prema tome njegov posjed.
Ali Bog je sazvao i odredio da njegov izabrani narod tvori sasvim posebno kraljevstvo svećenikâ: tj. odijeljen od drugih naroda i posve u službi pravome Bogu.
Po Mojsiju Bog povjerava svome narodu uvjete svoga Saveza: vjernost, poslušnost i poštivanje njegove svete volje.
»Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo svih naroda – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.« (Izl 19,5-6a)
Tom izabranju i službi Izraelci su se veoma radovali i bili su na to ponosni.

 

 

Ako se s Bogom pomirismo smrću Sina njegova,
mnogo ćemo se više spasiti životom njegovim.

 

U ovom odlomku poslanice Rimljanima Pavao  govori  da smo nedostojni dara koji nam je Bog dao u Kristu. Suprotnost našoj nedostojnosti je  Božja milosrdna velikodušnost.
U prvom čitanju Bog je želio da se Izrael razlikuje od svih drugih naroda prihvaćajući poziv na svetost; u ovom čitanju Pavao razlikuje milosrdnog Boga od pojma o bogu koji će vam samo dati ono što zaslužujete. Doista, Pavao je dugo vremena pokušao tražiti takvog boga, sve do njegova obraćenja Kristu.

 

 

Evanđelje: Mt 9,36 – 10,8

Dozva dvanaestoricu svojih učenika i posla ih.

U današnjem evanđelju Isus šalje apostole dvanaestorici plemena Izraelovih.  Postavljanje dvanaestorice kao Izraelovih pastira, njihovo poslanje, sa svim ovlastima, je čin Božje ljubavi. On ih šalje izgubljenim ovcama doma Izraelova. 
«Izgubljenost» o kojoj govori evanđelje nije nikakva apstraktna izgubljenost. To je izgubljeni narod Božji kojemu Isus šalje svoje učenike. I zato su upravo dvanaestorica koje šalje, iako je bilo još mnogo drugih aktivnih. Dvanaest je broj plemena Izraelovih, dvanaest ljudi je izabrao Jošua da nose kovčeg zavjetni u Obećanu zemlju. Preostalo je dvanaest košara ulomaka kad je Isus umnožio kruhove da čudesno nahrani ljude u pustinji, apostoli će sjediti na dvanaest prijestolja i suditi nad Izraelom, nebeski Jeruzalem ima dvanaest vratiju i konačno je izgrađen na dvanaest temelja apostola.
Sada gleda Isus taj narod – dvanaest plemena Izraelovih – koji je potpuno izgubljen. On traži taj narod koji pripada Bogu. On želi obnoviti Božji savez s tim narodom. Taj je narod Bog izabrao, još od Abrahama, da bude njegov narod među svim stvorenjem i narodima zemlje, to je narod kojega opet želi sakupiti i spasiti. On želi obnoviti Božju pravdu i Božji mir među narodima da bi preko malog naroda doveo i velike narode i sav svijet k jedinstvenoj spoznaji: jedan je samo Bog.
Ovo evanđelje nam se naviješta, nama koji ne spadamo u dvanaest plemena Izraelovih. Izrael nije prihvatio Mesiju, jedan od dvanaestorice ga je izdao, narodne starješine su ga razapeli na križ. Učenicima nije bilo ništa bolje nego njihovom učitelju. Time nije prestala Božja samilost prema ljudima. Bog je pošao novim putem da okupi narod i da umornim i iscrpljenim ljudima bude pastir. Novi put je Crkva. Bog skuplja ljude i iz svih naroda  i nacija. Svi mi možemo kod njega otpočinuti. Svi smo mi poslani s apostolima. Svi smo sudionici velikoga dara.