Liturgija posljednje nedjelje vazmenog vremena spominje otajstvo Kristova uzašašća i dolaska Duha Svetoga. Kao što je već i u prikazu uzašašća prisutna misao o djelovanju Isusovih učenika u svijetu, tako je prisutna i u ovonedjeljnim misnim tekstovima.
Prvo čitanje (Dj 1, 12-14)
Bijahu jednodušno postojani u molitvi.
Ovaj se odlomak Djela apostolskih nastavlja na Lukin izvještaj o Isusovu uzašašću. Apostoli su poslušali Isusa “da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo” (Dj 1, 4). U molitvi, razmatranju i međusobnoj povezanosti čekali su dolazak Duha Svetoga koji ih je imao prosvjetljivati i jačati u naviještanju evanđelja.
Luka ovdje donosi još jednom popis apostola. Prvi put donio je taj popis u svom evanđelju prilikom Isusova izbora Dvanaestorice iz kruga onih koji su ga počeli slijediti (usp. Lk 6, 14-16). Tamo ih je bilo dvanaest s Judom Iškariotskim, a ovdje ih je ostalo jedanaest. Uskoro će na Petrov prijedlog biti izabran dvanaesti. Uvjet je: 1. da je vidio i čuo sve što je Isus činio i govorio u toku svoga mesijanskog djelovanja; 2. da je vidio uskrslog Krista. Kao što znamo iz Dj 1, 26, bio je izabran Matija. Zboru Dvanaestorice na čelu s Petrom uskrsli Krist povjerio je poglavarsku službu u svojoj Crkvi. Nasljednici Dvanaestorice u kasnijoj su Crkvi biskupi na čelu s papom.
Uz Jedanaestoricu bile su i žene s Isusovom majkom Marijom. Marija u molitvi s apostolima i drugim ženama podupire djelovanje Crkve i postaje uzor Crkve koja moli.
Drugo čitanje (1 Pt 4, 13-16)
Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!
Nije teško jednodušno i ustrajno moliti kad u nama i oko nas vlada mir. Ali apostol Petar zna i za požar progonstva koji bijesni među kršćanima i traži da ih iskuša. Prvi papa ga je osjećao od početka svoje službe i za cijelo vrijeme svog života. To isto doživljava sva Crkva. Stoga u životu svakog zrelog kršćanima od najvećeg je značenja da zauzme pravi stav prema patnjama. Nitko ih ne može isključiti iz svog života, ali se može patnjama više uključiti u Krista i postati veći dionik Kristovih patnji. U tom slučaju je posve na mjestu Petrov poziv, koji zapravo ponavlja često Isusovu riječ, da se čak možemo radovati patnjama.
Petar spominje jednu posebnu vrst patnje koja spada među najopasnije: trpjeti izrugivanje zbog Kristova imena.
Mnogo se puta pokazalo u životu Crkve i u postupku pojedinih vjernika da je upravo to sredstvo mučenja kršćana bilo najuspješnije i mnoge udaljilo od vjere i vjerskog života.
Stoga je i Gospodin nazvao blaženima one koji izdrže zbog njega poruge ( Mt 5,10; Lk 6,22).
Evanđelje (Iv 17, 1-11)
Oče, proslavi Sina svoga!
U Evanđelju nam je naviještena Isusova molitva (Iv 17, 1-11a). Prije nego što će poći u smrt Isus moli ovim riječima: Oče, došao je čas: proslavi svoga Sina, da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. Isus, dakle, u svojoj smrti vidi proslavu. Bog ga proslavlja u njegovoj smrti i kasnijem uskrsnuću, a on proslavlja Boga Oca tako što mu dovodi ljude koje mu je on dao. Dakle, Isus se proslavlja u svojoj smrti i uskrsnuću, a mi se zajedno s njime proslavljamo i to po tome što zajedno s njime trpimo.
Isus u molitvi priznaje da je “došao čas”. To je čas proslave po nasilnoj smrti. Isus kao da još jednom ispituje svoju savjest te u molitvi izražava svijest da je vršio volju Očevu: “Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti”. Obavljajući mesijanski poziv na način kako je Otac tražio, Isus je “svakom tijelu” -svakom ljudskom biću koje se slobodno odazivalo njegovim pozivima – davao pristup u život vječni. Taj se život sastoji u “upoznavanju” Oca i Sina.
U molitvi za učenike Isus najprije zahvalno ističe: “Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali”. U odazivu učenika Isus vidi Očevu potvrdu svog djelovanja. Iako malobrojni, oni su znak da Bog potvrđuje ono što je Isus činio i govorio. Zato Isus zahvalno ističe: “Riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izašao te povjerovaše da si me ti poslao”. Zahvalan je Ocu što su galilejski ribari i seljaci u njemu otkrili i prihvatili Mesiju koji je od Boga došao. Za njih Isus moli, a ne za “svijet”. Moli da bi apostoli i njihovi nasljednici nastavili u svijetu djelo koje je on započeo. Da bi navjestitelji kršćanstva i svi kršćani bili u svijetu, za svijet, ali ne od svijeta, trebaju ostati otvoreni poticajima Duha Svetoga.
