Korizma je povlašteno vrijeme crkvene godine, vrijeme priprave za Uskrs, vrijeme pokorničkih djela, vrijeme intenzivnijeg kršćanskog zalaganja, da bi bolje upoznali Kristovo otajstvo, i da u pobožnosti Križnoga puta pratimo Spasitelja kako nosi teški križ, kako ga ponizuju, pljuju i bičuju.
Naziv Korizma dolazi od latinske riječi quadrigesima – četrdesetnica. Korizma počinje s Čistom srijedom ili Pepelnicom, a završava s Velikim petkom. U vrijeme korizme nosi se liturgijska boja ljubičasta. Ljubičasta boja je boja pokore i poniznosti. U korizmi se ne ukrašavaju oltari i crkve, ne sviraju orgulje i druga glazbala, ako nije nužno. Ispušta se aleluja i Slava. Zakrivaju oltarne slike, križevi i kipovi.
Smisao korizme
U vrijeme korizme su pozvani smo da se češće družimo s riječju Božjom u Svetom pismu, nadasve da se češće družimo među sobom, kao vjernici, napose u dobrim djelima, u zajedničkom slavljenju svete mise, u zajedničkom zalaganju oko djela milosrđa i ljubavi, a posebno pozvani smo na intenzivniju molitvu i djela ljubavi. U ovih četrdeset dana pozvani smo da dublje uranjamo u otajstvo križa i trpljenja Kristova i tako se pripremati za najveći kršćanski blagdan – blagdan Uskrsa. U korizmi pozvani smo da više nego u ostalim dijelovima godine razmatramo što je Bog učinio za nas ljude i za naše spasenje. Iz ljubavi prema nama ljudima, grešnicima Bog je poslao Isusa. Iz ljubavi je ostavio blizinu najljubaznije Majke, iz ljubavi je hodao od sela do sela, od grada do grada i naviještao Radosnu vijest, iz ljubavi je ozdravljao, iz ljubavi činio čudesa, iz ljubavi je opraštao grijehe, iz ljubavi je trpio izrugivanja i mržnju, iz ljubavi je otišao u Galileju i propovijedao među poganima evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 14-20), iz ljubavi osjetio je blizinu učenika koji je u srcu snivao izdaju. Uvijek i sve je govorio iz ljubavi, jer ljubav je Njegova narav, i zato što je vjerovao svim srcem da Božja ljubav nema granica, jer je ona vječna i sigurna.
Korizmena djela: post, milostinja i molitva
Odricanja u korizmi imaju upravo taj smisao da „mi“ bivamo manji, a Krist da u nama raste. Ma koliko postili u korizmi, odrekli se slatkiša, mesa i druge hrane, alkohola i drugih poroka, ako se nismo odrekli mržnje, zlobe, klevete, nećemo doživjeti svu ljepotu i punini Kristovog uskrsnuća koje je pobjeda Dobra nad zlom, svjetla nad tamom. Ta pobjeda Dobra nad Zlom, svjetla nad tamom, treba se dogoditi u našim srcima.
Dakle, jedna od najbolji priprema za Uskrs jest svima oprostiti. A oprostiti znači osloboditi srce od mržnje i zlobe, od želje za osvetom. Kroz djela posta, milostinje i molitve čovjek treba srce osloboditi. Čovjek je najveći kad prašta, jer je tad najsličniji Bogu koji svoju moć najviše iskazuje u milosrđu i opraštanju grijeha. Uskrsli Krist koji je s nama, ali i u nama u sve dane do svršetka svijeta, uvijek nam daje snagu da se u nama dogodi ta pobjeda. Na nama je samo da mu otvorimo vrata svoga srca i da ga zamolimo da zauvijek ostane „zaključan“ u našem srcu.
———————————-
1. KORIZMENA NEDJELJA (A)
Prvo čitanje (Post 2, 7-9; 3, 1-7)
Stvaranje praroditelja i grijeh
Povijest ljudi počinje stvaranjem. Iz biblijskog izvještaja o stvaranju saznajemo da je Bog stvorio čovjeka na poseban način. »Jahve (Gospodin), Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.« (Post 2,7)
Čovjek je, dakle, spoj zemlje i Božjeg Duha pa stoga i sasvim povlašteno biće među svim stvorenjima. Na pozornicu svijeta stupa tek kad je za njega Bog uredio zemlju kao vrt u kojemu je imao uživati dok ne bi došao čas da se preseli u nebesku slavu. Sva ta dobročinstva su obvezivala čovjeka da bude zahvalan svojemu Stvoritelju i Bogu. On je to neko vrijeme i priznavao. Sve su činjenice silile čovjeka da prizna Boga kao vrhovnog Gospodara.
Sotona se poslužio varkom i lažju da bi potakao čovjeka na samostalnost i neovisnost o Bogu.
On reče ženi: »„Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Žena odgovori zmiji: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!” Nato će zmija ženi: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.”« (Post 3,1-5)
Tako je Sotona prevario i zaveo čovjeka. Na taj način čovjek je sagriješio, a sve vanjske okolnosti tog događaja nisu važne za povijest spasenja. Kad je čovjek pokušao prekinuti vezu svoje ovisnosti od Boga, izgubio je Božje prijateljstvo. Tada je i u samom čovjeku nastao poremećaj odnosa između tijela i duha, a nered se protegao i u pravcu čovjek – priroda.
Tako je povijest ljudskoga roda već od prvih početaka obilježena grijehom. Grijeh praroditelja nije upropastio samo njih nego i čitav njihov rod kao što su i sve povlastice bili primili za sve svoje potomstvo.
Drugo čitanje (Rim 5, 12-19)
Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.
Usprkos grijehu praroditelja Bog je toliko ljubio čovjeka da ga nije ostavio pod vlašću smrti kad je neposlušan izgubio Božje prijateljstvo već mu je u svojoj ljubavi milostivo pritekao u pomoć.
Sin Božji je došao na ovaj svijet i sav ljudski rod pozvao na obraćenje i život. Prvi nas je čovjek – Adam upropastio, dok novi Adam – Krist nas je spasio.
Grijeh je bio jedina zapreka našega spasenja, ali ga je Isus pobijedio svojom milošću. Milost uništava grijeh čovjeka i donosi ljudima dobra dragocjenija od onih koje su izgubili grijehom. »Ipak s darom milosti nije kao što je s prekršajem. Jer ako su prekršajem jednoga umrli svi, mnogo se obilnije izlila na sve milost Božja i dar dan milošću jednoga čovjeka, Isusa Krista.« (Rim 5,15)
Prekršaj zapovijedi Božje i nepokornost prvoga Adama donijelo je osudu na sve ljude i svi smo postali grešnici. Izvršenje zapovijedi Božje i pokornost Kristova pribavila je opravdanje svim ljudima i svi smo postali pravednici.
Tako Isus svojom poslušnošću s neizmjernim zaslugama, kojom trpi i umire na križu, pruža svim ljudima opravdanje pred Bogom i spasenje pod uvjetom da se krste.
Evanđelje (Mt 4, 1-11)
Isus posti četrdeset dana i đavao ga iskušava.
Isus se u pustinji, postom, pripravlja za svoje Božje poslanje. Sam je u pustinji nakon krštenja na Jordanu. Tu biva kušan. Doživio je iste kušnje kao i Adam i Eva u raju zemaljskom. Prvom kušnjom, đavao želi navesti Isusa „da pretvori kamenje u kruh,“ budući da je ogladnio kroz četrdeset dana posta. Isus nije pristao na ovaj izazov. Isto je đavao predočio i Evi „da je stablo, zabranjeno, dobro za jelo.“
Druga kušnja, je poziv Isusu: „Baci se s vrha hrama,“ Bog će te očuvati! S ovom kušnjom đavao želi unijeti u Isusa sumnju koliko ga Bog ljubi? Isus odbija i ovu kušnju, napastovanja. Ova kušnja odgovara Evi kad ona prihvaća „jesti voće sa zabranjenog drveta.“ Zapravo ne vjeruje Božjoj zabrani.
Treća kušnja:đavao nudi Isusu „sva kraljevstva svijeta,“ ako mu se pokloni. Isus ne prihvaća ni ovu ponudu. On je, zapravo, onaj koji ima sve: od njega je sve i po njemu je sve – On je Sin Božji. On je bez grijeha! Adam i Eva prihvaćaju đavolsku ponudu. Ne vjeruju Bogu! Oni su željeli biti Bogovi te vladati svime. Nažalost, nisu shvatili da se nitko ne može staviti iznad Boga. Tako su izgubili sve – Božju milosti i Božju ljubav, a dobili nemilost i smrt. To je odraz ljudske slabosti i snaga Zloga.
Isus odbija Sotonine napadaje kao što je to trebao učiniti i prvi čovjek. Prvi Adam je podlegao napasti, ali ovoga puta novi Adam – Krist je napasniku nanio potpuni poraz. Isus je sve napasti odbio riječima Sv. Pisma i time je i nama pokazao gdje ćemo naći snagu za borbu s napasnikom.
Poznavanje, primjenjivanje i izvršavanje svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, najbolja je hrana za svaku dušu i najuspješniji lijek za svaki upliv nečistoga duha i svega onoga čime se on služi da nas izvuče iz kraljevstva milosti i privede u područje grijeha, da nas otme iz zagrljaja Božje ljubavi te stavi pod jaram zloće i neprijateljstva s Bogom.
