Ključna riječ svih čitanja ove nedjelje je ljubav u širem smislu. Ljubav ne pozna granice. Ona je uvijek nesebična i požrtvovna. Ljubav ne postavlja uvjete i ona ide uvijek do kraja. To je ideal prave ljubavi.
Prvo čitanje: Lev 19, 1-2.17-18
Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!
Budući da je Bog svet i sama svetost, On želi da i čovjek koji je po svojoj naravi sličan Bogu bude svet. A svetost Božja očituje se u ljubavi prema ljudima. I ta svetost Božja mjera je naše svetosti. Ona se očituje u tome da iz svoga srca čupamo i najmanji korijen mržnje i osvete i da njegujemo ljubav u svim svojim međuljudskim odnosima.
Stoga je najmanje što u tome Bog traži od svoga naroda da nitko ne mrzi svoga brata. Tu se ne radi o bratu po ocu i majci nego po Bogu. Pa ako Izraelci nisu sve ljude uspijevali smatrati svojom braćom, tako su morali gledati barem na svoje sunarodnjake.
A kad im je Bog zapovjedio da su oni dužni jedan drugoga i koriti, znači da je svatko trebao biti spreman takav ukor i primiti, što je redovito teže nego ga davati. Svatko je odgovoran pred Bogom i za prijestupe drugih ukoliko ih može spriječiti. A ta odgovornost je još veća u odnosu na one koji su nam povjereni.
Zato se ne smijemo uopće osvećivati, a isto tako ni srditi se na svoga bližnjega nego ga ljubiti kao samoga sebe. Kao što Bog nama oprašta sve naše grijehe iscjeljuje sve naše slabosti, tako isto i mi moramo jedan drugome oprostiti. Bog nam je uzor i mjera ljubavi. Njegova je ljubav sućutna i oprosna. Njegova je ljubav nježna. Kako želimo da Bog bude prema nama, takvi isti i mi trebamo biti prema bližnjima.
Drugo čitanje: 1Kor 3,16-23
Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.
Izvor svake prave naše ljubavi i jedinstva jest Kristov Duh. On nas potiče da se otvaramo svakome čovjeku, a pogotovo svojoj braći u vjeri. Zato apostola Pavla jako žalosti i boli razdor u kršćanskoj zajednici u Korintu koji je nastao zbog prianjanja pojedinaca uz različite učitelje. Da ih od toga izliječi u korijenu, Pavao ih podsjeća na dostojanstvo što ga ima kršćanin sam u sebi, a ne prima ga ni od koga izvana. A to dostojanstvo proističe iz činjenice što u svakome od njih kao i u čitavoj njihovoj crkvenoj zajednici prebiva Duh Božji. Ako je u njima isti Duh Sveti, onda imaju biti složni, jer razdor ruši taj Božji hram. Tko se pak to usuđuje, neka zna da će Bogu odgovarati i da će ga Bog kazniti.
Evanđelje: Mt 5, 38-48
Ljubite neprijatelje!
Isus u evanđelju zahtjev za svetošću detaljno i slikovito potkrepljuje. Ljudski se razum, neprosvijećen božanskom mudrošću, spontano opire onome što naučava. Teško je okrenuti drugi obraz kad te netko udari po jednom, prepustiti i gornju haljinu onome tko ti želi oteti donju, onoga tko te prisili ići jednu milju, dragovoljno otpratiti još jednu. Ljudski ponos se buni. Čovjek se želi obraniti, oduprijeti Zlu. Ali Isus uči da trebamo postupiti drukčije, ne opirati se Zlu nego zlo pobijediti dobrim, mržnju svladati ljubavlju. Biti dobri prema dobrima i zlima, ljubiti jednako prijatelje i neprijatelje. Jedino tako ćemo biti sinovi Oca nebeskoga, «jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.» Ne činimo li tako, po čemu se razlikujemo od pogana? Činimo li tako, ne činimo svojom nego Božjom snagom. To Božja ljubav čini u nama po vjeri. A ono što Bog čini, vječno je.
