Bogoslužje ove nedjelje govori o kršćanskoj odgovornost pred Bogom za spasenje ljudi i svijeta.
Prvo čitanje: Iz 58, 7-10
Sinut će poput zore tvoja svjetlost.
Ovaj odlomak iz propovijedi proroka Izaije u vremenu obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva: podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati.
Drugo čitanje: 1Kor 2, 1-5
Navijestih vam svjedočanstvo Krista raspetoga.
U ovonedjeljnom drugom čitanju sv. Pavao govori o malo drugačijoj temi. Za njega kršćanstvo nije samo doktrina ili teorija o životu, nego osoba Isusa Krista i snaga Duha Svetoga u životu ljudi. Stoga postoji veza između snage Božje i naših dobrih djela – vjera odraslih vjernika treba biti promišljena, osobno usvojena, razumom opravdana i prihvaćena, ali ona ne počiva na čisto ljudskoj mudrosti. Bitno svojstvo objavljene religije te vjere kao osobnog pristanka uz Boga objavitelja jest da se oslanja na Božju snagu.
Evanđelje: Mt 5, 13-16
Vi ste svjetlost svijeta.
Nakon nastupnog govora i proglasa blaženstava na Gori, Isus želi svoje učenike ohrabriti, ali i upozoriti na veličinu njihova poziva. Pokazuje im prije svega njihovo dostojanstvo. Govori im da je svatko tko djeluje po njegovoj riječi i u duhu blaženstava „sol zemlje i svjetlo svijeta“.
Isusov učenik je pozvan da preobrazi svijet koji je bez prave istinske mudrosti „bljutav i bezuman“ jer se temelji na ispraznosti prolaznih stvari. On je pozvan da taj svijet preobrazi u svijet mudrosti koji će nadahnjivati vječnim vrednotama.
Biti svjetlo svijeta znači osjetiti vrijeme i priliku gdje treba biti bližnji čovjeku, gdje mu treba pomoći bez mnogo takozvanih “pobožnih” riječi. Biti sol zemlji i svjetlo svijetu znači širiti nešto od svjetla i snage Evanđelja u životnoj svakidašnjici. Biti sol zemlji i svjetlo svijetu znači također: imati povjerenja u moć molitve za sebe i za druge, koji ne znaju ili ne mogu moliti. Ali postoji i druga strana medalje, upozorava Isus: ako učenik nema evanđeoskog duha, onda on nije sol, onda nije ni zašto, služi samo za to da se izbaci napolje. Ako mi kršćani želimo biti kao svi drugi – i to je jedan oblik strašljivosti – tada više ne vrijedimo kao kršćani.
