Nakon krštenja Isus započinje sa svojim propovijedanjem, s naučavanjem. Povlači se u Kafarnaum, uz more, daleko od Jeruzalema. Isusov početak propovijedanja dolazak je svjetlosti u ljudski mrak.
Davno prije Isusa, (8. stoljeće), prorok Izaija govori o svjetlu, o čežnji za svjetlom, u doba asirskog osvajanja i porobljavanja Izraela. Izaija govori i o poniženju koje Bog dopušta kao kušnju pobjede tame nad svjetlom. Izaija svome narodu prenosi Božju riječ: „Galileja poganska, a u njoj je bio nastanjen narod što je sjedio u tmini, ljudi što mrkli, rajsmrti obitavahu.“ Upravo u toj poganskoj Galileji Isus započinje svoje naučavanje – donosi svjetlost u ljudski mrak – donosi radost – donosi Radosnu vijest. Dakle, starozavjetno Pismo se potvrđuje.
Prvo čitanje (Iz 8, 24-9,3)
U Galileji poganskoj narod vidje svjetlost veliku!
Izaija govori o poniženju koje Gospodin dopušta kao kušnju pobjede tame nad svjetlom. Narod je porobljen, izgubio nadu i živi u mraku. I baš tada, u tami beznađa, prorok upućuje riječ o svjetlu novoga dana, o vraćanju mira i vladavini novoga kralja iz Davidova roda. Po Izaiji upravo tu, u toj porobljenoj i podcijenjenoj zemlji počinje Mesija svoje djelovanje. Izaija naviješta Božju riječ: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli, kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ To je zaista Izaijino „evanđelje – blagovijest“ – oslobođenja. Bog ispunjava proroštvo na svoj način – u Kristu, skoro 8 stoljeća kasnije.
Drugo čitanje (1Kor 1, 10-13. 17)
Svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora.
Zajednicu vjernika u Korintu osnovao je apostol Pavao. Korint je bio velika trgovačka luka i prirodna prometnica između Istoka i Zapada. U Korintu se, dakle, kršćanstvo po prvi put ozbiljno susrelo s poganskim svijetom. Iz toga susreta proizašli su ogromni problemi i poteškoće.
Pavao ne skriva probleme u korintskoj zajednici, nego ih nastoji riješiti. Pavao govori Korinćanima: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite…istog osjećanja i istog mišljenja.“ Jedni su bili za propovijedi Pavlove, drugi Apolonove, treći Kefine = Petrove, a četvrti su bili „Kristova“ grupa. Pavao je naglašavao nove slobode. Apolon je imao formalnu ljepotu govora. Petar je naglašavao starozavjetni Zakon. „Kristova“ grupa bila je ‘krug’ koji je priznavao samo Kristov nauk. Pavao usrdno preklinje, opominje i poziva sve, onda, a i danas nas, na sklad i jedinstvo: jer – jedan je Krist! Pavao piše i govori: „Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet zavas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?Jer ne posla me Krist krstiti, nego naviještati evanđelje,…“Krist je za sve raspet, u Njegovo smo Ime svi kršteni: po Njemu se i zovemo kršćanima. U prvom planu ne stoji osoba krstitelja ili tko je nekoga priveo vjeri, nego Krist. Pavao to ilustrira na svojoj osobi – na sebi samome. Poslanica, dakle, postavlja važno pitanje jedinstva kršćanske zajednice.
Evanđelje (Mt 4, 12-23)
Nastani se u Kafarnaumu da se ispuni što je rečeno po Izaiji.
Evanđelist Matej početak Isusova mesijanskog djelovanje smješta u Galileju, zemlju pogansku. Isusov dolazak u Galileju Matej podcrtava riječima proroka Izaije, koji govori o svjetlu, o čežnji za svjetlom u 8. stoljeću pr. Kr., u doba velikog asirskog širenja i osvajanja njegovih krajeva, na sjeveru Izraela. Izaija je izrekao riječ Božju: „Narod koji je u tmini hodio (poganski narod), svjetlost vidje veliku; onima što mrkli, kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“
Isus nakon krštenja i Ivanova uhićenja napušta Nazaret i odlazi u Kafarnaum, uz more, na sjever Izraela, u Galileju pogansku – da se ispuni Pismo. Isusov početak propovijedanja, dolazak je svjetlosti u ljudski mrak. Njegov pojavak i njegove riječi dolazak su svjetlosti.
Podsjećajući na to proročanstvo, evanđelist Matej izvještava kako je upravo u Galileji počelo, nakon smrti Ivana Krstitelja, Isusovo javno djelovanje, Njegovo mesijansko poslanje koje se očitovalo čudesnim ozdravljenjima te je za Njim hrlio narod, a On ga je pozivao na obraćenje i propovijedao mu o dolasku kraljevstva nebeskog, što ga ostvaruje Bog preko svoga Mesije.
Obraćenje, promjena životnog smjera, pretpostavka je za ulazak u to kraljevstvo. Prvi Njegovi učenici, Petar i Andrija, Jakov i Ivan, primjeri su takve promjene. Oni ostavljaju sve da bi pošli za Njim. Odriču se svoga života da bi Njemu služili. Ostavljaju sigurnost svoga skromnog doma i ribarskog posla i kreću za Njim. Njima neukima, Isus povjerava zadaću u službi kraljevstva nebeskog – postat će ribarima ljudi. To je znak svima da za kraljevstvo nebesko ne treba pamet nego srce, ne treba učenost uma, nego otvorenost srca i da Bog daje jednaku priliku svima te da se upravo na primjeru ovih malih pokazuje Božja moć i veličina. No, nije čovjeku smrtniku lako napustiti kakvu-takvu sigurnost koju mu daje njegova zarada, blizina onih koje volimo, navike stečene tijekom života i uputiti se na neizvjesno putovanje. Za to se hoće hrabrosti te povjerenja i predanosti u Božje ruke.
MISNA ČITANJA
