Glavno obilježje liturgije druge nedjelje po Božiću jest sveto božićno Otajstvo: Isusovo Utjelovljenje i rođenje. Riječ otajstvo, misterij, označava istine koje su razumu nedokučive, a saznajemo ih vjerom iz Božje objave.
Prvo čitanje (Sir 24,1-2. 8-12)
Mudrost se Božja nastani posred izabranog naroda.
Starozavjetni mudrac Sirah govori nam o Mudrosti kao osobi. Ona je stvaralačka Riječ, pojavljuje se u stvaranju, upravlja svijetom, posebno vodi narod izraelski. Njeno je očitovanje mnogostruko. Ona nam otkriva Boga, njegova nevidljiva svojstva, vječnu moć i božanstvo. Ona ima osobni karakter. U duhu razvoja objave prepoznajemo je u Riječi koja postaje tijelom, “utjelovljena Mudrost”. Isus se zaista pojavio kao utjelovljena mudrost Božja. Krist Isus jest Mudrost Božja, najintimnije povezan sa samim Bogom, Ocem i u isto vrijeme on je jedan od nas. Čovjek je s njim povezan u sakramentu krštenja i euharistije – sam postaje sudionik božanske mudrosti. Po tome je svaki krštenik uveden u najprisniji odnos s Bogom.
Drugo čitanje (Ef 1,3-6. 15-18)
Po Isusu nas predodredi za posinstvo.
Poslanica Efežanima počinje pjesmom hvale i zahvaljivanja Bogu Ocu koji nam je dao puninu svakog blagoslova u Kristu, Sinu blagoslovljenog Boga. Posebno ističe izabranje: “u njemu nas izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim”, što je sažetak kršćanskog života i duhovnosti, svetosti koja se može održati pred samom Božjom svetošću na sudu. Zatim predodređenje: “u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu”. Posinovljenjem pritjelovljujemo se Kristu, postajemo dionici Božjeg posinstva kao Krist po naravi.
Evanđelje (Iv 1,1-5. 9-14)
Riječ tijelom postade i nastani se među nama.
Evanđelje je pjesan Božjoj Riječi, koja u sebi ima bitnu božansku vlastitost – život, i ulaskom u svijet postaje život i svjetlo ljudima. Život u naravnom redu: “Sve postade po njoj… Svemu što postade u njoj bijaše život”; život u nadnaravnom redu, milosni život, i to u izobilju (Iv 10, 10). I “život bijaše ljudima svjetlo”, pravo i istinito koje vodi u život (8, 12). Došao je na svijet da rasprši tmine neznanja i zablude, grijeha, premostio je bezdan između Boga i čovjeka. Ali i stvorio nepremostiv jaz: s jedne strane su oni koji odbacuju dar života i svjetla, određeni za vječnu tamu i propast; s druge strane oni koji ga prihvaćaju kao Očevog objavitelja, kojima podade moć da postanu djeca Božja, koji su rođeni ne od volje tjelesne i muževlje nego od vode i Duha, određeni za vječnu slavu i život.
Sveti Ivan apostol izriče u evanđelju najdublju tajnu o Bogu u njegovoj ljubavi prema čovjeku. Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga, Riječ vječnu koja se utjelovila, postala tijelom, čovjekom. Nitko, prije Ivana nije razmišljao o Bogu na taj način. No, ovdje je riječ o jedinstvenom činu Božje ljubavi. Bog je sam pošao ususret čovjeku, postavši čovjekom, prišao mu je iznutra, iz njega samoga, iz njegova srca. Božji Sin, se nastanio među nama da nas nauči kako postati ljudi – dobri ljudi, kako trebamo (možemo) ostvariti smisao ljudskog postojanja. Iz svega slijedi, da se kršćanski život vjernika ostvaruje u skladu s Riječju. Moramo, slušati, ljubiti, prihvaćati, vjerovati i živjeti Riječ, Djelo Isusa Krista – Sveto pismo.
