U središtu ovonedjeljne liturgije Isusov je nastup u nazaretskoj sinagogi, nakon krštenja na Jordanu. “U sili Duha”, odazivajući se Očevu poticaju da bude skromni Mesija poput Sluge Patnika, on se predstavlja svojim sumještanima u novom svjetlu: osjeća se “pomazanim”, trajno osposobljenim i zaduženim da bude blagovjesnik siromaha i proglasitelj milosne godine Gospodnje svima koji su ugroženi.
Prvo čitanje (Neh 8, 2-10)
Prvo čitanje odlomak je iz Knjige Nehemijine o ponovnom prihvaćanju Zakona od strane jeruzalemskih stanovnika. Svečanost se događa prvog dana sedmog mjeseca a u tom se mjesecu slavio blagdan Sjenica (Lev 23, 34). Ovo nije liturgija subotnjeg čitanja ili hramsko bogoslužje nego posebna svečanost proglasa Zakona koja se događa pred “Vodenim vratima” unutar gradskih zidina. Skup traje od jutra do podneva i prisustvuju mu muškarci, žene te “svi koji su mogli razumjeti” što se čita i tumači.
Dok Ezra čita Zakon, narod pažljivo sluša, odgovara s “Amen” u znak prihvaćanja, kaje se za odstupanje od Zakona i slavi blagdan obilnim jelom i dijeljenjem onima koji nemaju ništa za tu zgodu. Nehemija je ovdje slika Isusa koji u svjetlu svete knjige Židova najavljuje Nazarećanima novo razdoblje svoga djelovanja, svoju novu zadaću.
Drugo čitanje (1 Kor 12, 12-30)
Drugo čitanje nastavak je prošlonedjeljnog odsjeka o karizmama među krštenicima. Mogućnost i dužnost međusobnog pomaganja u Crkvi Pavao izvodi iz krsne povezanosti s Kristom i sa svima krštenima. Služi se slikom o tijelu u kojem udovi ne mogu jedni bez drugih.
Apostol ističe da smo svi kršteni u jedno tijelo snagom Duha pa u Crkvi nema podjele na privilegirane vjernike židovskog porijekla i drugorazredne vjernike poganskog porijekla (Židovi-Grci). U ono doba krštavali su se robovi i njihovi gospodari. Pred državom je rob i dalje ostajao rob a gazda gospodar, ali unutar zajednice krštenih ta razlika treba nestati.
Tko je kršten na Krista, povezan je s njime u jedno tijelo. A tko se krštenjem veže na Krista, tko dopušta da bude uronjen u Krista, biva povezan s ostalim krštenicima te postaje tako blizak i potreban drugome kao što je jedan ud tijela potreban drugome. Na kraju odlomak donosi popis karizma. Značajno je da su na prvom mjestu apostoli, proroci, učitelji koji zvuče kao ustaljeni služitelji zajednice. Zatim slijede ostali karizmatičari. Među njih spada i “dar zbrinjavanja”
Evanđelje (Lk 1, 1-4; 4, 14-21)
Evanđelje se sastoji od dva odlomka- Lukinog predgovora i prvog dijela Isusove nastupne propovijedi u nazaretskoj sinagogi. Iz predgovora uočavamo svrhu Lukina i ostalih evanđelja: ona nisu životopis Isusov nego svjesni izbor iz propovjedničke grade o Isusu namijenjen povijesnoj zajednici pojedinog evanđeliste. Luka priznaje da su prije njega postojali “očevici i sluge Riječi” koji su Lukinoj generaciji krštenika “predali događaje koji se ispuniše među nama”. Među nama je zajednica vjernika. Ona je primila od Dvanaestorice i njihovih suradnika propovjedničku gradu o Isusu. Luka ju je “pomno ispitao” te odlučio za Teofila i druge krštenike grčkog porijekla napisati “po redu” svoje evanđelje. To nije strogo kronološki raspored događaja Isusova života, nego “red” prikladan da se čitaoci “osvjedoče o pouzdanosti svega u čemu su poučeni.”
U svjetlu tog predgovora valja promatrati i Isusov nastup u mjestu “gdje bijaše othranjen”. Do krštenja, on je bio građanin Nazareta koji je svojim radom izdržavao sebe i majku. Danas počinje nešto novo i predstavlja svojim sugrađanima svoju novu zadaću.
Za Luku je važno što Isus “po svom običaju ude na dan subotnji u sinagogu te stane čitati”. Ovo znači da je Isus u djetinjstvu, mladosti i zrelim godinama redovno dolazio u sinagogu, s ostalim ljudima slušao čitanje Zakona, Proroka i Spisa (ovo je židovski naziv za tri vrste spisa od kojih se sastoji Stari zavjet), pratio izlaganje ili sam izlagao pročitane odlomke i pjevao psalme. Ovo također znači da je Isus u svjetlu SZ gledao svoju ljudsku, vjerničku i mesijansku zadaću. Zato zajednica Isusovih sljedbenika uzima za kanonske i svete sve knjige Starog zavjeta.
Isus je u Izaijinoj knjizi pronašao i pročitao ispovijest starozavjetnog proroka iz vremena obnove nakon povratka iz sužanjstva. Na kraju današnjeg odlomka Isus kaže: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima!” Time najavljuje prijelaz na mesijansko djelovanje. Odsada će biti putujući prorok i učitelj vjere koji posebnu pažnju posvećuje siromasima, bolesnim, rubnim – u znak da je nastupilo Božje kraljevstvo. On je kod krštenja dobio Očev znak da treba biti skromni Mesija koji ne lomi napuknute trske i ne gasi stijenja što tek tinja. Sada najavljuje da to svakako i kani biti. Svoje djelovanje među siromasima on zove evanđeljem, to jest naviještanjem i uprisutnjivanjem Božje dobrote.
