Isusovo krštenje označava se njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja.
Isusov dolazak na svijet i njegovo krštenje navješćuje već prorok Staroga zavjeta Izaija, od Boga nadahnutim riječima: „Evo sluge mojega.., mog izabranika, miljenika duše moje!… On će donijeti pravo narodima; vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja tek što tinja neće ugasiti; po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti malaksati, dok na zemlji ne uspostavi pravo“ (Iz 42, 1-7). Isusovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novoga zajedništva Boga i ljudi – Novoga Božjeg svijeta.
Na početku Isusova djelovanja, u krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja (ulaženja) u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red, ali kao – posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću: nebo i zemlja, Bog i čovjek.
Njegovo krštenje je krštenje, vodom i Duhom Svetim. Riječ je o onom istom Duhu koji je lebdio nad vodama u času stvaranja, o onom Duhu koji je udahnut u oblikovano tijelo prvoga čovjeka da postane živo boće. To je isti Duh koji je govorio po prorocima, Duh po kojem je Isus začet od Djevice Marije. Taj je Duh lebdio i nad vodama Jordana u trenutku Isusova krštenja. Na našem krštenju i mi postajemo baštinici toga Duha.
Blagdan Krštenja Gospodinova ima veliko značenje za nas kršćane jer Krštenje Gospodnje nas podsjeća na naše krštenje, koje od Krštenja Isusova prima snagu da preobrazi našu griješnu ljudsku narav u pravu djecu Božju.
Na Krštenju Gospodnjem Bog je učinio čudesne znakove da bi objavio ljudima tajnu otajstva »nove kupelji«, tj. sakramenta svetog Krštenja kojega Isus Krist silazeći u vode Jordana uspostavlja, posvećuje i pruža svim vjernicima. Čuo se glas Oca Nebeskoga tako da svijet uzvjeruje da je Njegov Sin Isus Krist među nama. Isus je ljubljeni Očev Sin. Sam Bog Otac to objavljuje na njegovu krštenju.
Na koncu Duh Sveti koji je silazio kao golub i spuštao se na Gospodina Isusa označavao je da Bog posvećuje Sina svojega za svećenika, proroka i kralja tako da bi ljudi mogli prepoznati u njemu Mesiju, Božjeg poslanika: tj. Onoga kojega Bog šalje na ovu zemlju da donese svim ljudima dobre volje blagu vijest spasenja.
Blagdan Isusova krštenja, kao granični blagdan dvaju liturgijskih vremena, uklapa se u očitovanje Boga čovjeku. Izvanredne pojave koje prate Isusovo krštenje u Jordanu imaju epifanijsko obilježje: otvoreno nebo, glas, silazak Duha. Tu Bog priznaje Sina, Mesiju – ‘vjerodostojnicom’ odozgor. Ovdje Isus doživljava slavu, ali u običnosti, jer je među mnoštvom pokornika i grešnika. Pomiješan je s onima koji shvaćaju da im je potrebno obraćenje. U današnjem je evanđelju riječ o prepoznavanju koje svoj vrhunac ima u priznanju kao objavi. Bog kao završetak svoje božićne poruke Očitovanja (Epifanije) govori ljudima: „ Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“
