Četvrta nedjelja korizme uvodi nas u Uskrs, u Božju neizmjernu ljubav i Božje milosrđe. Bog je ljubav i uvijek ostaje vjeran. Nikad nam neće uskratiti svoju ljubav. Bog nas ne ljubi samo u nekom trenutku, u trenucima kada smo dobri, kada nismo sagriješili, nego nas njegova ljubav prati, u svoj svojoj jakosti zauvijek.
Prvo čitanje (2 Ljet 36, 14-16. 19-23)
Srdžba se i milosrđe Gospodnje očituje prognanstvom i izbavljenjem naroda.
Vjera i nevjera, oslobođenje i osuda, ljubav i tama isprepliću se u povijesti spasenja, kao i u životu svakog pojedinca. Moramo se otvoriti svjetlu, ljubavi, istini da postignemo život u punini.
Prvo čitanje nam donosi svojevrsni sažetak povijesti spasenja. Babilonsko izgnanstvo je temeljna kriza u dozrijevanju Izraela. U 3. stoljeću prije Krista zajednica je siromašna, Samarijanci su sagradili Hram. Hram na Sionu je jedino mjesto susreta s Bogom. Siromaštvo, bijeda je čas “čišćenja”, a ne znak da je Bog odbacio svoj narod i prekinuo Savez. Prorok Jeremija u izgnanstvu vidi nužnost. Kajanje nije dosta, samo Božje čudo može spasiti, obnoviti i ostvariti istinsku obnovu.
Vidi kako se ćudoredni život naroda nepopravljivo raspada. Grijeh je prodro u sve narodne slojeve. Grijeh je sve potkopao, izobličio sve strukture čak i svete: Hram, Savez, Zakon. U narodu nema straha Božjega. I sama vjera u Božju dobrotu je izobličena. Ona nekako lažnom sigurnošću potiče na grijeh.
Ipak ima nade. Izgnanstvo postaje sredstvo obnove. Stare religiozne vrednote Izraela nisu dostatne. Treba promijeniti svoje srce. Jedino u obraćenju može se pronaći Gospodin. Izgnanstvo pokazuje da Bog nije vezan uz neke strukture, niti je zatočenik nekog područja i neke religiozne prakse. Treba dublje zaći u srce i posvuda će se naći Gospodin.
Drugo čitanje (Ef 2, 4-10)
Mrtvi grijesima, milošću ste spašeni.
Ovonedjeljna Poslanica apostola Pavla Efežanima poziva se na „Božje milosrđe.“ „Bog zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi…oživi zajedno s Kristom…te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu…milošću ste spašeni po vjeri!“. Kristov vjernik milošću je spašen po povjeri, a ne svojom zaslugom po samome sebi. Bog oprašta, smiluje se nama grešnicima. Ali se mi trebamo pitati, vođeni Pismima Staroga zavjeta, do koje mjere će nam se Bog smilovati? U Kristu uskrslom već smo sada svi mi – suuskrsli i zajedno s njim posjednuti zdesna Ocu. To bogatstvo Božje milosti još se nije u punini pokazalo. To je naša vjera u eshatološku budućnost – ponovni Kristov dolazak. No, već sada mi u tome sudjelujemo: sam Bog u nama prebiva i djeluje, po „dobrom našem srcu“ i ljubavi. Božje smo djelo – za dobradjela! Bog spašava sve koji prihvaćaju njegova Sina. Isus čovjeku donosi Boga i traži od njega odgovornost u svim njegovim djelima.
Evanđelje (Iv 3, 14-21)
Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu.
Nikodem, član Velikog vijeća, učitelj u Izraelu poziva Isusa iz Nazareta, “drvodjelca”, na noćni razgovor i dolazi do svjetla. Vjera, kojoj se uvijek opire čovjekova sljepoća, je nešto središnje. Što vjerujemo? U Krista raspeta, u čin ljubavi, koji se u svojoj dubini očitovao na križu. I novo rođenje je prijelaz iz čovjekove posvemašnje nesposobnosti da ljubi k novoj mogućnosti da ljubi.
Tu je sva veličina kršćanstva. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svojeg Sina Jedinorođenca, da ne pogine nijedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni.” Poslao ga je ne da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi. I to traži zahvalnost, obraćenje, nasljedovanje.
Spasenje je milost i novo stvaranje. Vjera se mora obistiniti u djelima, pokazati u životnim stavovima. Kako? Da pravo shvatimo Boga, koji je “bogat milosrđem”, koji nas uzljubi “velikom ljubavlju”, i da se toj ljubavi predamo. Moramo biti svjesni svojeg siromaštva i sigurnost imati u Bogu. Ljubav nalazi tada u nama pogodno tlo za Božje djelovanje, osposobljava nas da ljubimo poput Krista i izvodimo Božja djela.
Ljubav je u tome da postanemo jedno s proslavljenim Kristom. Božja nam je ljubav darovana. U nama stvara nove vrednote: pročišćuje nas i osposobljava da bismo ljubili kao što on ljubi, Božjim srcem, i dobre i zle, pravedne i nepravedne, prijatelje i neprijatelje. Božja je ljubav zahtjevna i traži naš odgovor. Usmjerena je prema našem dobru, našem usavršenju. U tom svjetlu i patnje i kazne imaju spasenjsko značenje i vode do konačne sreće.
