Korizma je povlašteno vrijeme crkvene godine, vrijeme priprave za Uskrs, vrijeme pokorničkih djela, vrijeme intenzivnijeg kršćanskog zalaganja, da bi bolje upoznali Kristovo otajstvo, i da u pobožnosti Križnoga puta pratimo Spasitelja kako nosi teški križ, kako ga ponizuju, pljuju i bičuju.
Naziv Korizma dolazi od latinske riječi quadrigesima – četrdesetnica. Korizma počinje s Čistom srijedom ili Pepelnicom, a završava s Velikim petkom. U vrijeme korizme nosi se liturgijska boja ljubičasta. Ljubičasta boja je boja pokore i poniznosti. U korizmi se ne ukrašavaju oltari i crkve, ne sviraju orgulje i druga glazbala, ako nije nužno. Ispušta se aleluja i Slava. Zakrivaju oltarne slike, križevi i kipovi.
Smisao korizme
U vrijeme korizme su pozvani smo da se češće družimo s riječju Božjom u Svetom pismu, nadasve da se češće družimo među sobom, kao vjernici, napose u dobrim djelima, u zajedničkom slavljenju svete mise, u zajedničkom zalaganju oko djela milosrđa i ljubavi, a posebno pozvani smo na intenzivniju molitvu i djela ljubavi. U ovih četrdeset dana pozvani smo da dublje uranjamo u otajstvo križa i trpljenja Kristova i tako se pripremati za najveći kršćanski blagdan – blagdan Uskrsa. U korizmi pozvani smo da više nego u ostalim dijelovima godine razmatramo što je Bog učinio za nas ljude i za naše spasenje. Iz ljubavi prema nama ljudima, grešnicima Bog je poslao Isusa. Iz ljubavi je ostavio blizinu najljubaznije Majke, iz ljubavi je hodao od sela do sela, od grada do grada i naviještao Radosnu vijest, iz ljubavi je ozdravljao, iz ljubavi činio čudesa, iz ljubavi je opraštao grijehe, iz ljubavi je trpio izrugivanja i mržnju, iz ljubavi je otišao u Galileju i propovijedao među poganima evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 14-20), iz ljubavi osjetio je blizinu učenika koji je u srcu snivao izdaju. Uvijek i sve je govorio iz ljubavi, jer ljubav je Njegova narav, i zato što je vjerovao svim srcem da Božja ljubav nema granica, jer je ona vječna i sigurna.
Korizmena djela: post, milostinja i molitva
Odricanja u korizmi imaju upravo taj smisao da „mi“ bivamo manji, a Krist da u nama raste. Ma koliko postili u korizmi, odrekli se slatkiša, mesa i druge hrane, alkohola i drugih poroka, ako se nismo odrekli mržnje, zlobe, klevete, nećemo doživjeti svu ljepotu i punini Kristovog uskrsnuća koje je pobjeda Dobra nad zlom, svjetla nad tamom. Ta pobjeda Dobra nad Zlom, svjetla nad tamom, treba se dogoditi u našim srcima.
Dakle, jedna od najbolji priprema za Uskrs jest svima oprostiti. A oprostiti znači osloboditi srce od mržnje i zlobe, od želje za osvetom. Kroz djela posta, milostinje i molitve čovjek treba srce osloboditi. Čovjek je najveći kad prašta, jer je tad najsličniji Bogu koji svoju moć najviše iskazuje u milosrđu i opraštanju grijeha. Uskrsli Krist koji je s nama, ali i u nama u sve dane do svršetka svijeta, uvijek nam daje snagu da se u nama dogodi ta pobjeda. Na nama je samo da mu otvorimo vrata svoga srca i da ga zamolimo da zauvijek ostane „zaključan“ u našem srcu.
————-
1. KORIZMENA NEDJELJA (B)
Prvo čitanje (Post 9, 8-15) izvještaj je o savezu Božjem s Noom i svim ljudima poslije općeg potopa: “Evo, ja sklapam svoj savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas, i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima”.
Današnji odlomak je Božji govor Noi i njegovim sinovima nakon što su o izlasku iz korablje prinijeli Bogu žrtvu zahvalnicu. Za razliku od izvještaja u Post 15 gdje Bog sklapa savez s Abrahamovom obitelji i onog u Izl 20 gdje Bog sklapa savez s izraelskim narodom, ovdje Bog sklapa savez sa svim članovima ljudskog roda te sa “svim živim stvorovima na zemlji”. Bog se zaklinje da nikada više neće biti tako ogromne prirodne katastrofe da bi uništila sva živa bića u prirodi i ljude. Duga, kao prirodna pojava koja nastaje iza oluje i kiše, biva predstavljena kao znak saveza između Boga i svih ljudi: “Dugu svoju u oblak stavljam, da znamenjem bude Saveza između mene i zemlje”. Monoteističkom vjerniku duga je znak Božje kontrole nad razularenim prirodnim silama. Iako je doživio mnoge prirodne katastrofe, on i dalje vjeruje da je Bog gospodar prirode. Ne strahuje pred prirodnim pojavama nego u njima gleda znak Božjeg gospodstva, vrhovništva i nazočnosti. Želeći ostati prijatelj s Bogom, on prirodu čuva za sebe i svoje potomke.
Drugo čitanje (1 Pt 3, 18-22)
Ovaj odlomak uvršten je u današnju liturgiju zato što spominje “Noino doba, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina bi spašena”. Voda potopa i Noina korablja ovdje su uzeti kao “protulik krštenja” koje ne odlaže tjelesnu nečistoću nego čisti savjest . Cijela Prva Petrova poslanica upravljena je krštenicima koji trpe diskriminaciju i skoro progon od strane poganskih sugrađana. Krist je uzor strpljivosti zato što je potpuno nevin pristao na nasilnu smrt koja je bila potvrda njegove ljubavi prema ljudima. Isus kao sveopći Spasitelj zanimao se za sve ljude koji su živjeli prije njega te je želio i njih uključiti u djelo spasenja koje po njemu postaje dostupno svima. U to djelo spasenja putnici u životu zemaljskom uključuju se slobodnom vjerom i krštenjem: “Njezin protulik, krštenje i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista, koji, uzašav na nebo, jest zdesna Bogu”. Isus je proslavljeni patnik koji osmišljava i čini snošljivom ljudsku patnju, bilo da se radi o nanesenim nepravdama, bilo o bolesti ili posljedicama prirodnih katastrofa.
Evanđelje (Mk 1, 12-15)
Marko bilježi da je “odmah” iza krštenja Duh Isusa nagnao u pustinju. U pustinji je izraelski narod imao razdoblje svoje najdublje religioznosti, jer je shvatio kako u svemu ovisi od Boga. U sličnoj pustinji Isus proživljava iskustvo svoga naroda iz vremena izlaska. On se suprotstavlja porivima Zloga, nadvladava napast. “Četrdeset dana” bio je Mojsije na svetoj gori prije nego je dobio Deset zapovijedi. Četrdeset dana obnavljao se Ilija u proročkom pozivu. Marko jedini među evanđelistima ističe da je Isus bio sa zvijerima. Time podsjeća na Adama u raju zemaljskom kojemu su zvijeri prije njegova grijeha bile naklonjene. Grijeh je unio disharmoniju u pojedinca, u međuljudske odnose te u odnose čovjeka i prirode. Isusov boravak među zvijerima je ponovno uspostavljanje narušenog reda. Jer se suprotstavio Zlome i zlu, Isus doživljava mir u sebi te dobre odnose s ljudima i životinjama.
Postom i molitvom pripravljen za svoju službu, Isus počinje propovijedati u Galileji. Njegova prva propovijed je sažetak svih tema njegova propovijedanja: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” Suprotstavljajući se kušnji u pustinji on je pokazao da prihvaća Božju vladavinu nad sobom. Sada naviješta svima da je Božja vladavina nastupila te da se radi toga svi trebaju obratiti. Obraćenje u njegovoj propovijedi nije prvenstveno prijekor za grijehe nego poziv na otvaranje nečem novom što počinje s Isusom i u Isusu.
