Na blagdan Bogojavljenja (Tri kralja) Crkva zahvaljuje Bogu za dar vjere. Na tom su daru sudjelovali toliki ljudi i narodi. Upravo ona Trojica, po predaji ljudi s Istoka što su došli u Betlehem, stoje na čelu povorke vjernika kao prvi svjedoci i nositelji toga dara. U njima vjera ima svoj najbistriji izražaj: vjera shvaćena kao nutarnje otvaranje čovjeka, kao odgovor Božjemu svjetlu, Božjem „bogojavljenju,“ Božjem očitovanju.
U tom otvaranju čovjek uvijek teži k posvemašnjem ostvarenju samoga sebe. Vjera je početak toga ostvarenja, vjera je tomu preduvjet. Zahvaljujući Bogu za taj dar, zahvaljujemo mu u isto vrijeme za svjetlo: za dar Bogojavljenja i za dar otvorenosti našega duha božanskom svjetlu. To je također značenje ovoga blagdana kojim Crkva izražava, do kraja svoju radost Božića, radost Božjeg Rođendana. U naše vrijeme često se ljudi pozivaju na vjersku slobodu. I s pravom. To je jedno od temeljnih čovjekovih prava.
Treba pustiti „kraljeve“ da idu u Betlehem. Zajedno s njima putuje svaki čovjek koji svojim čovještvom smatra da treba gajiti otvorenost svojega duha Bogu, a ta se istina izražava riječju: „Traži ono što je više od tebe!“
Danas Crkva zahvaljuje Bogu za dar vjere, za dar Bogojavljenja i u isto vrijeme za dar otvorenosti. Sveta Crkva moli i radi u tom smjeru da taj dvostruki dar, što stoji u temelju tolikih pitanja i ljudskih zbivanja, dobije grañansko pravo u životu pojedinaca, naroda, država i kontinenata – u životu svega čovječanstva.
Iz poruke pape Ivana Pavla II (Angelus, 7. I 1979.).
Bogojavljenje raširuje i produbljuje teološki smisao Božića: ono malo Dijete Marije iz Nazareta kojem se pastiri i Kraljevi klanjaju priznajući ga kao Sina Božjega jest očekivani Spasitelj ne samo Izraela već svih naroda.
O tom sveopćem spasenju svih ljudi govori već prorok Izaija u prvom čitanju kad opisuje sjaj novoga Jeruzalema koji kao svjetionik u noći privlači k sebi ne samo Židove, već sve narode. U Isusu ljudi koji su bili podijeljeni, sjedinjuju se u jedno. Pozivajući Kraljeve s istoka Krist počinje sjedinjavati sve ljude u jedan Božji narod. Taj novi narod Božji jest Crkva, zajednica vjernika, koja kroz stoljeća svjedoči i ostvaruje sveopći poziv svih ljudi na spasenje u Isusu Kristu.
Krist je došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. Duh Božji nam prosvjetljuje um i srce te pomaže nam da sve dublje poniremo u tu Isusovu poruku i da je oživotvorimo. To je ono na što poziva sv. Pavao apostol u drugom čitanju u svojoj poslanici Efežanima u kojoj predstavlja sama sebe kao službenika ovih Božjih otajstava spasenja ljudskog roda u Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Po Evanđelju kojega je apostol Pavao propovijedao i kojega i mi svi moramo navještati, Isus Krist se dakle, objavljuje svim narodima i poziva ih da oblikuju »jedno tijelo«, Crkvu Božju preko koje se ostvaruje spasenje svih ljudi.
Evanđelje po Mateju daje pravi smisao današnjem Bogoslužju jer točno prikazuje kakve stavove ljudi zauzimaju u odnosu na Isusa Krista. Njegov narod, oni koji su mu po krvnom srodstvu blizu, tj. Židovi, ne mare uopće za njega i neki kao Herod žele ga čak i ubiti, dok pogani koji nisu pripadali odabranom Božjem narodu, potaknut svjetlom vjere, traže ga, priznaju ga za svojega Boga i klanjaju mu se iako ga nalaze pod znakom siromaštva i poniznosti.
U Isusu iz Nazareta ostvaruju se sva obećanja Staroga Zavjeta i njegova svjetlost se raspršuje širom svijeta jer ga u vjeri prihvaćaju također i pogani koji nisu pripadali njegovom narodu. Zato Mudraci »kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom« (Mt 2,10). Ta radost označuje iznenađenje čovjeka pred nečim neočekivanim što konačno daje pravo značenje njegovu osobnom životu i svim životnim čežnjama i naporima.
