Rođenje Isusovo neoboriva je povijesna činjenica. Tu veliku povijesnu činjenicu sasvim sigurno dokazuju Sveta Evanđelja – evanđelist Luka piše da je to bilo u vrijeme cara Augusta kada je Sirijom upravljao Kvirinije te da se Isusovo rođenje dogodilo za vrijeme popisa ”svega svijeta”. Isusovo rođenje najveći je događaj u povijesti ljudskoga roda! Dolazak Boga u liku čovjeka na ovaj svijet. Došao je učiniti mir bez kraja. Došao je izgraditi novi, Božji svijet. To dijete je Kralj kraljeva, Gospodar svega svijeta! To dijete Sin je Božji, Spasitelj i usrećitelj Čovječanstva. Čitava povijest ljudskoga roda podijeljena je na dva dijela dijela: vrijeme prije Krista i vrijeme poslije Krista. I po ovoj činjenici, računanju vremena, Krist je središnja točka čitave povijesti ljudskoga roda.
BOŽIĆ KAO BLAGDAN
Bog je na bezbroj načina, u svojoj svemogućnosti, mogao poslati u ovaj svijet svoga Sina Isusa Krista. Međutim, on je odlučio da se rodi od Marije i pod ljudskom zaštitom pravedna čovjeka Josipa. Sveto pismo nam tumači da je Isus začet Božjom svemogućnošću po Duhu Svetome ali se rađa u obiteljskoj zajednici muškarca i žene. Time je Bog htio obnoviti i posvetiti tu temeljnu ljudsku zajednicu kojoj povjerava svoga Sina da bi kao čovjek rastao u mudrosti i znanju pred Bogom i ljudima. Stoga se Božić s pravom naziva i blagdanom obiteljskog zajedništva.
Božić je i blagdan mira i pomirenja, prihvaćanja drugoga i drugačijega, darivanja. U dolasku i poklonu Triju kraljeva iz različitih naroda, Bog je na simboličan način pokazao da su pred Bogom svi ljudi jednaki i da je on došao kao Spasitelj svima. On se svakom čovjeku nudi kao Put, Istina i Život. Stoga je papa Leon Veliki govoreći o Rođenju Gospodnjem rekao: ”Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo i kad si postao dionik božanske naravi, nemoj se grešnim životom vraćati na prijašnju podlost. Sjeti se koje li si glave i kojega li si tijela ud! Ne zaboravi da si izbavljen od vlasti tmina i prenesen u divno Božje kraljevstvo.”
ZNAČENJE BOŽIĆA
Osim što Božić u sebi sadrži Božju poruku čovjeku, Isusovo rođenje u štalici, a ne u normalnim okolnostima u kojima se dijete rađa, prihvaćanje od pastira, poklon Triju kraljeva, njegovo prikazanje u hramu, bijeg u Egipat Marije i Josipa s novorođenčetom Isusom pred pokušajem kralja Heroda da ga ubije, oslikavaju čovjekov odgovor prema Bogu kroz cijelu povijest. Bog dolazi tiho i nenametljivo i prihvaćaju ga jednostavne i otvorene osobe bez obzira na svoj položaj, bogatstvo, vlast, obrazovanje pa i grešnost; jer sam će Isus reći: nisam došao zvati pravednike nego grešnike na obraćenje, ne trebaju zdravi nego bolesni liječnika.
Sin Božji Isus rađajući se kao čovjek želi pokazati da je čovjek posebno Božje stvorenje, osoba koju Bog ljubi i koja je u središtu svijeta i vremena, razuman, slobodan, odgovoran, sposoban za solidarnost i za ljubav. Božić nam poručuje da čovjek nije prolazna čestica svemira, proizvod evolucije, pojedinac više ili manje koristan, u potrazi za užitcima i stvoren za smrt. Stoga je Božić i svetkovina čovjekova dostojanstva i njegovih istinskih prava utemeljeni u Bogu i potvrđenih Kristovim rođenjem.
U Božićnoj noći Sin Božji postao je stanovnik zemlje-zemnik, da bismo mi postali „baštinici“ njegova neba-nebesnici. Toga dana se s nama udružio sam Bog, Otac, da bismo se svi mi po Sinu njegovu, a našem bratu – što prisnije pobratili među sobom. Danas, ove noći snažnije no ikada osjećamo da smo voljeni od Boga, koji svojim rođenjem, dođe među nas i za nas – Emanuel – s nama Bog!
Ove noći otpočeo je veliki Božji preokret. Od ove noći Bog ispunja svoj pradavni naum. Naum, sa spasenjem svakog čovjeka, cijelog čovječanstva. U ovu našu zemlju, u čovječanstvo koje je čamilo u tami i bilo plijen smrti, ove je noći ušla svjetlost. „Dijete se nama rodilo! (Iz 9,6). Sin je Božji nama darovan! Navijestili su i proroci u Starom zavjetu. Došao je svima i svi se radujte! I kao što nikoga nije našao bez grijeha, tako je došao sve spasiti. On se sam ove božićne noći zauvijek ugradio u povijest svijeta.
ČITANJA:
POLNOĆKA
BOŽIĆ – DNEVNA MISA
SV. STJEPAN
Prvo čitanje je jedan od najstarijih odlomaka Biblije što nam govori o “radosnoj vijesti”, o evanđelju. Bog je svojom “mišicom” – kao nekoć iz Egipta, tako sada iz Babilona – izbavio svoj narod. Glasonoše radosti navješćuju mir, sreću, spasenje. Stražari su prethodnica goleme povorke koja se formira da slavi ustoličenje Jahvino u Jeruzalemu. Jahve svetom stazom ide u svoj hram. Sam će Jahve odsada vladati, a ne sin Davidov. U Kristu Isusu, davidovski i božanski mesijanizam se spajaju. U njemu i po njemu Gospodin je “utješio svoj narod, otkupio Jeruzalem”.
Poslanica Hebrejima donosi to ustoličenje Gospodina (2. čit.). Povijest je podijeljena na dva razdoblja: nekoć – na kraju; ocima – nama, po prorocima – po Sinu. Proroci su pridonijeli da se povijest razvija, ali nisu joj dali ni razlog ni cilj. Isus joj je začetnik i cilj. On je “odsjaj Slave Božje” koja je u hramu prebivala, On je i Pomirilište svojim ulaskom u Svetinju nad svetinjom. Dakle, sve povezano sa starim proroštvima i žrtvama, postaje stvarnost.
Krist je nad anđelima. U prvoj Crkvi posebno se mjesto predaje posrednim bićima između Boga i čovjeka. Isus ima uzvišeniju ulogu za odnos Boga i čovjeka, posebno nad anđelima. On je “Sin”, univerzalna prednost po uskrsnuću. Isus je nad svima. O tome na teološki način svjedoči u svom Proslovu evanđelja Ivan.
Ivanov Proslov nije običan predgovor, nego početak izlaganja o Isusu kao i evanđelja djetinjstva kod Mateja i Luke. To je hvalospjev Riječi. Ivan želi kazati: temelj svoga postojanja stvorenje nema u kozmosu, nego u Logosu, Riječi, u Bogu. On je život i svjetlo. I uza sve prepreke u povijesti i u svijetu, život i svjetlo pobjeđuje: “tama ga ne obuze”.
Ivan nam omogućava da uronimo u nedokučivu dubinu Isusovog prijašnjeg postojanja. “U početku” nije “početak” kao u Postanku, nego kazuje stanje bez početka, vječnost. Krist je Vječni Bog. Sudjeluje kod stvaranja. Po Riječi “sve postade”. On je život i svjetlo ljudima. Izvan njega je tama, nepostojanje.
Ivan naviješta bestjelesni Logos (asarkos) koji je postao tijelo (ensarkos). I tako nas uvodi u povijesnog Krista: istinito Svjetlo, koje daje život ljudima.
I vrhunac: “Riječ tijelom postade.” Sinaj obasjan slavom, prisutnost Božja u šatoru, Slava, punina “milosti i istine”, sve je u Jedinorođencu, koji je postao “tijelo”. Naglasak je ne na bilo koje tijelo, nego na ono krhko, smrtno. Ispovijest je to prve Crkve, onih koji su “vidjeli” njegovu slavu. I oni koji vjeruju u njegovo Ime postaju “djeca Božja”.
Krist Bog, vječan, jednak s Ocem, postao je čovjekom, jedini Posrednik između Boga i čovjeka. Veći od Mojsija: mjesto Zakona naviješta ljubav. On je objava Slave, Šator, Prisutnost. I sve to da mi postanemo djeca Božja.
