Svetkovina Svih Svetih slavi se 1. studenog. Taj dan spomen je na sve kršćanske svece, sve one službeno proglašene i neproglašene, poznate i nepoznate.
Povijsni razvoj
Ovaj dan povezan je s poviješću staroga Rimskog Panteona, koji je car Agripa potkraj 1. stoljeća podigao u čast “svim bogovima,” a obnovio ga car Hadrijan u prvoj polovici 2. stoljeća. Papa Bonifacije IV. (608.- 615.), posvetio je taj stari rimski panteon Bogorodici i mučenicima oko 610. godine, bio je nazvan Santa Maria ad martyres. U to vrijeme počeo se slaviti i dan Svih Svetih. Crkva u Rimu slavila je dan Svih Svetih 13. svibnja. Ali po uzoru na Irsku i Englesku, u kojima se taj dan slavio 1. studenog, proširila se proslava svetkovine Svih Svetih po čitavoj kontinentalnoj Evropi, u taj dan. Papa Grgur III. (731.- 741.), odredio je slavljenje Svih Svetih na 1. studenog, kada je kapelu u vatikanskoj bazilici posvetio “Svim Svetima.”
Značenje svetkovine
Svetkovina Svih Svetih, poziv je svakom kršćaninu da u cjelokupnom svom ponašanju: životu, mislima, željama, riječima i djelima bude “svet.” To je čovjek koji je dosljedan u vršenju svih svojih dužnosti i djela po zakonima Božjim i neiskvarenoj vlastitoj savjesti. “Sveto” je izraz koji se upotrebljava nasuprot “svjetovno.” “Svjetovno” u sebi nosi samo brige za zemaljske stvari tjelesnog života, a “sveti” dodaje tome i brigu za čovjekov duhovni život. Svaki “Svetac” posvećuje odgovarajuću Brigu, kako zemaljskom tako i duhovnom životu, dovodeći jedno s drugim u posebni sklad. “Svetac” je onaj koji, najodličnije, vrši sve Božje zapovjedi za moralan zemaljski život ljudi, kako bi svi ljudi mogli osobnim vršenjem ćudorednih dužnosti osigurati život u “Kraljevstvu nebeskom.”
MISNA ČITANJA
1. čitanje – Otk 7, 2-4.9-14
Knjiga Otkrivenja nam govori da se »svetost« postiže kroz tešku životnu borbu koju Bog podržava snagom svoje milosti. To je »pečat milosti« kojim anđeo Božji opečaćuje Božje kandidate spasenja. Taj pečat, po Novom Zavjetu i u otajstvima Crkve, označuje nadasve Sakrament krštenja i Potvrde. To je put svetosti, to je put spasenja.
»Palme u rukama« otkupljenika i spašenika znak su pobjede koju su izvojevali u borbi života. I »bijela haljina« oprana u »krvi Jaganjca« znak je pobjede. Zato svi ovi miljenici Božji »dolaze iz velike nevolje; ‘oni su prali svoje haljine’ i obijelili ih ‘u krvi’ Janjetovoj. Stoga stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu.« (Otk 7,14-15) Odbacivši ispraznosti svijeta, nedužnim srcem i kreposnim djelima tražili su i našli svoga Boga koga sada neprestano slave i uživaju.
2. čitanje – 1Iv 3, 1-3
Neprestano rastemo kao »djeca Božja« sve do našeg potpunog sjedinjenja s Bogom od kojega proizlazimo. Već sada to jesmo, iako toga još iskustveno ne vidimo i ne osjećamo. O tome govori drugo čitanje : »Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.« (1 Iv 3,2)
Današnjim blagdanom slavimo one na kojima se to već očitovalo u nebu. Ondje ćemo i mi Boga gledati onakva kakav jest i od toga blaženoga gledanja bit ćemo mu slični. Tako nas vjera uči ne samo u kojoj nepomućenoj sreći se nalaze sveci Božji, nego i kakvi ćemo mi jednom biti. Zato »gledati Boga« jest, dakle, sastavni dio našega bića »djece Božje«. Tu nema nikakvih tajni niti zastora već puno učestvovanje u životu Boga, Oca.
Evanđelje – Mt 5, 1-12a
Prvi Isusov govor u Matejevu evanđelju se predstavlja kao nauk o ‘pravednosti’ koju Isus traži od svojih učenika i koja je uvjet za ulazak u kraljevstvo nebesko. Pravednost je definirana precizno kao vršenje volje Božje. Suobličenje s voljom Božjom nalazimo u blaženstvima koja govore o pravednosti: to je suobličenje kojem vjernik teži svom svojom dušom, goruća težnja koju iskazuje dobro slika tjelesne žeđi i gladi. To je suobličenje od kojega ga nijedno progonstvo ljudsko ne može odvratiti. Siromašni duhom i krotki čine istu kategoriju.
Siromaštvo duhom koju čini ponizna strpljivost, potpuna podređenost puna povjerenja i koje nema bez savršenog odreknuća. Čisti srcem su oni koji se ne zadovoljavaju ritualnom i izvanjskom čistoćom koju je tražilo židovstvo da bi sudjelovali u kultu, nego se predaju potpunoj unutarnjoj ispravnosti koja isključuje svaku dvoličnost. Ožalošćeni pred Bogom su oni koji odbijaju pomiriti se s lažnim radostima grešnoga svijeta i polažu svoju nadu u budući svijet. Koja su obećanja dana gladnima, žednima, siromašnima duhom, krotkima, čistima srcem?
Baš je s obzirom na taj budući svijet taj drugi dio blaženstava koji pokazuje motiv zašto su ti nazvani blaženima. Stavovi i ponašanje pravednih bit će kriterij po kojem će ih Bog suditi i nagraditi u posljednji dan. Već od sada kraljevstvo nebesko pripada siromašnima duhom, progonjenima zbog pravednosti, pa i ako sada još moraju čekati da u nj uđu; za njih ga je Bog pripremio: ‘Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!” .
DUŠNI DAN
Dan nakon Svetkovine Svih Svetih, 2. studenog, Crkva obilježava Dušni dan.
Dušni dan ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli “tamo”, ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljivi posrednik, “onaj treći”, Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji negoli je često bio u površnim i nusputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta.
Kod Svih svetih naglasak je na ono “svih”, po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku – poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.
