Tema liturgije ove nedjelje je ljudska zahvalnost i nezahvalnost Bogu Stvoritelju.
Zahvalnost je mnogostruka krepost. Bogu trebamo biti zahvalni zato što je stvorio sve: zemlju, svemir, čovjeka i prirodu i sve nam to darovao-dao, na upravljanje i korištenje. Zahvalni smo mu kad sve što imamo koristimo umjereno i ne uništavamo. Ali, ljudi su i nezahvalni Bogu, kad god uništavaju njegova stvorenja.
Sv. Franjo Asiški, suzaštitnik naše župe u svojoj „Pjesmi stvorova“ zahvaljuje Bogu za: sunce, mjesec, zvijezde, vjetar, vodu, oganj, zemlju, ljude, pa i za samu smrt. On se osjeća silno bogat, sve oko sebe i u sebi smatra darom Božjim. Stoga ga sva stvorenja izazivaju da hvali i zahvaljuje Stvoritelju.
Uz zahvalu Bogu treba zahvaljivati i ljudima. Zahvalnost je jaka osobnost Isusa Krista. Apostolima je ostala nezaboravna gesta kako je on uvijek, a posebno na Posljednjoj večeri, postupao s kruhom. Kad god bi uzeo u ruke kruh da ga s drugima podijeli i blaguje, najprije bi zahvalio Bogu: „Hvala Ti, Bože za ovaj kruh!“ U svakoj misi središnji dio je„euharistijska molitva,“ a počinje pozivom: „Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu!“ Kroz euharistijsku pobožnost, njegujemo zahvalnost Bogu i ljudima.
Prvo čitanje (2Kr 5, 14-17)
Naaman se vrati čovjeku Božjem i prizna Gospodina.
Prvo čitanje donosi slučaj iz Druge Knjige o Kraljevima o Naamanu koji se očistio od gube na riječ proroka Elizeja i koji se vratio proroku da mu zahvali i Jahvu prizna za pravoga i jedinoga Boga na svoj zemlji. Naaman u svom ozdravljenju shvaća da bog Izraela ne ograničava svoja dobročinstva samo na židovski narod, jer je Božja dobrota bezgranična.Ona nije ograničena ni vremenom ni prostorom. Bog svojom dobrotom obasipa sve ljude.
Elizej se pokazao zaista vrijednim Božjim službenikom kad nije htio da primi darove za čudo koje je učinio u Božje ime. Taj hvalevrijedan prorokov postupak je još više Naamana učvrstio u vjeri u Jahvu te odlučuje da će samo njemu prinositi svoje žrtve.
Drugo čitanje (2Tim 2,8-13)
Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati.
Zahvalnosti nije samo u riječima već i u djelima. Stoga nas sv. Pavao apostol poziva da ustrajemo na putu spasenja koje nam je Isus zaslužio i neprestano nam ga pruža u svojoj Riječi i u svojim Sakramentima. Nije dosta s Kristom umrijeti u krštenju, nego valja ustrajati u vjernosti Kristu među sugrađanima drugačijih uvjerenja.
Sjećanje na Isusa koji je za nas trpio i umro, ali i na Isusa u njegovu uskrsnuću i u njegovoj slavi daje svakome kršćaninu čvrsti oslon i nepokolebivi temelj za sve situacije u ljudskom životu. A to znači živjeti od Kristove nazočnosti, jer je povijesni Krist tako ustao na novi život da ostaje trajno pridružen Ocu u nebeskoj slavi, ali i u svakom kršteniku njegove crkvene zajednice. Takvom zahvalnom vjernošću Isusu možemo postići ništa manje nego to da s njime zauvijek kraljujemo.
Onima koji bi se usudili na državnom sudu zanijekati Krista apostol Pavao prijeti da će i njih Sin čovječji zanijekati kad ponovo dođe u slavi suditi živima i mrtvima. Međutim, postoji mogućnost pokajanja i obraćenja, jer Bog ne želi smrti grešnika. Što god mi činili Bog ipak ostaje uvijek vjeran svojim obećanjima pa i onda kad mi njega zaniječemo.
Evanđelje (Lk 17, 11-19)
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.
U današnjem Evanđelju Isus ozdravlja iz daleka deset gubavaca od kojih je jedan bio Samarijanac, stranac iz Židove onoga vremena. Bolesnici obdržavaju starozavjetne propise o izdvojenosti gubavaca iz društva zdravih pa se zaustave podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« (Lk 17,13)
Morali su imati jaku vjeru da Bog djeluje po Isusu, kad su poslušali da se vrate i pokažu svećenicima, a Isus ih se prije toga nije ni dotaknuo niti im uputio riječ ozdravljenja. Na putu su opazili da je nestalo gube na njihovu tijelu.
Dok su ostala devetorica oduševljeno proslijedila put do svećenika koji će im dati službenu potvrdu o ozdravljenju i time dopuštenje da se uključe među normalne sugrađane, Samarijanac je smatrao potrebnim vratiti se i osobno zahvaliti Isusu za darovano ozdravljenje. Isus je očekivao da će se svi vratiti i dati slavu Bogu. Ostali ozdravljenici bili su Židovi i zato se ne zahvaljuju, jer su mislili da imaju pravo na Božje milosrđe i darove.
Uvjeren da bog po njemu djeluje, Isus ne traži zahvalnost za sebe nego za Boga čije kraljevstvo naviješta i uprisutnjuje.
Kod Samarijanaca se nalaze stavovi koji otvaraju put za spasenje, a to su zahvalnost, slavljenje Boga i svjesno siromaštvo duha pred Bogom. Ono što spašava jest vjera koja se odlučuje i predaje Isusovoj riječi; vjera po kojoj Bog u čovjekovoj duši ostvaruje spasenje. Takvu vjeru svi trebamo. Ona nam omogućuje da budemo zbiljski zahvalni Bogu i ljudima.
