Ove nedjelje liturgija nas poučava što je prava molitva- kakav je Bog prema molitelju i kakav molitelj treba biti prema Bogu. Bog vidi svačije srce i ne zavarava ga izvanjska pojava. Ponizna osoba koja priznaje svoju krhkosti i griješnost bit će uslišana u svojim potrebama.
Prvo čitanje (Sir 35, 12-14. 16-18)
Molitva poniznog prodire kroz oblake.
U ovom odlomku mudrac Sirah poučava o ispravnom bogoslužju – upozorava da bi sami izvanjski obredi bez raspoloženja duha i srca bili izrugivanje prave religioznosti. Jedno od područja na kojem bi vjernici mogli formalistički obavljati obrede je i molitva.
Bog ne priznaje čast staleža, naobrazbe, bogatstva, dobi. Nije pristran kao ljudi. Ako mu se može predbaciti neka pristranost onda je to zauzimanje za siromahe, jer je u sukobu bogatih i siromašnih Bog na strani siromaha, udovica i sirota. Bog čuje vapaj ojađenih.
Čovjek se u molitvi ne smije hvaliti svojim duhovnim i materijalnim uspjesima, svojom pobožnošću i vrlinama. Molitva iznad svega treba biti ponizna. Takvu molitvu Bog čuje i uslišava.
Drugo čitanje (2Tim 4, 6-8. 16-18)
Čeka me vijenac pravednosti.
U prvom dijelu teksta ovonedjeljnog drugog čitanja autor svraća pozornost na ono bitno u što je Pavao uložio svoje djelovanje. Njegov život bio je „borba“ i „utrka.“ Pavao sav svoj apostolski život vrednuje kao trajnu samožrtvu Bogu. I smrt također vrednuje žrtveno: ona kao žrtva ljevanica – dovršava i usavršava bogoslužnu žrtvu svega njegova života. Pavao na kraju zna da će konačno primiti pobjednički „vijenac“ zato što je „vjeru sačuvao.“ Proslava je namijenjena svima „koji s ljubavlju čekaju Isusov Pojavak,“ tj. njegov ponovni slavni dolazak i potpunu uspostavu Božjega kraljevstva.
U drugom dijelu teksta pisac ocrtava Pavlovu sudbinu u rimskom zatvoru. Pavao je pred smrt proživljavao osamljenost slično onoj koju je doživio i Isus Krist, ali se i on vjerom predao u Božje ruke.
Evanđelje (Lk 18, 9-14)
Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.
Pred Bogom koji nas dobro poznaje ne smijemo isticati svoje zasluge, već radije priznajemo svoj grijeh i svoju slabost. U svakome od nas krije se farizej iz evanđeoske parabole, jer smo svi skloni vidjeti nedostatke drugih i isticati svoje vrline.
Farizejeva molitva je monolog u kojem zahvaljuje Bogu što nije grabežljivac, nepravednik, preljubnik »kao ostali ljudi« ili »kao ovaj carinik« (Lk 18,11). Zatim ističe što jest, hvaleći se pred Bogom, da posti dvaput tjedno i da daje desetinu od uroda i prihoda za vjerske potrebe. On nije lagao, jer je stvarno bio takav snagom pripadnosti farizejskom staležu.
Ipak njegova molitva nije bila uslišana, jer samo podsjeća Boga na svoja dobra djela i tako očituje svoje grešno samopouzdanje ostajući u stanju precjenjivanja sebe i podcjenjivanja drugih osoba.
Dok je carinik, svjestan svojega stanja, stajao izdaleka u hramu i ne usudivši se ni očiju podignuti k nebu kajao se za svoje grijehe. Suzdržavala ga je ponizna savjest, ali ga je približavala iskrena pobožnost. Udara se u prsa u znak spremnosti na obraćenje i pozitivnu promjenu.
Bogu se svidjela poniznost carinika iako je živio u grijehu, a ne oholost farizeja koji je činio dobra djela.
Zato Isus zaključuje da je carinik »opravdan«, a ne farizej i nadodaje: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 18,14) A ta opravdanost se sastoji u uslišanju molitve i u oproštenju grijeha koje dariva jedini Bog.
