Liturgija ove nedjelje poziva na istinsko produbljivanje i praktično proživljavanje naše vjere.
Prvo čitanje: Hab 1, 2-3; 2, 2-4
Pravednik živi od svoje vjere.
Prorok Habakuk, koji se nije mirio s nepravdama u svome narodu, posebno s porobljivanjem malobrojnih naroda od strane moćnih susjeda, prigovara Bogu zašto podnosi sve to nasilje na zemlji. On želi da ga Bog čuje dok opisuje zlo u svijetu i da mu odgovori na njegove molitve i vapaje za narod.
I Bog zaista odgovara na te teške prorokove tužaljke govoreći da treba čitati Božju riječ i nastojati je ispuniti. A to znači živjeti od vjere. Vjera znači ne računati na sebe i na svoje sposobnosti, nego se bez pridržaja i zaista potpuno prijateljski osloniti na Boga. Takva vjera daje pravedniku snagu da unatoč zlu u svijetu vjeruje u Božje spasenje, da „čuje” i „vidi” kako ipak Bog djeluje u svijetu.
Drugo čitanje: 2Tim 1, 6-8.13-14
Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.
Druga polanica Timoteju je Pavlova duhovna oporuka, upravljena iz zatvora mladom predstojniku Crkve u Efezu. U ovom odlomku Apostol ohrabruje bojažljivog suradnika i nasljednika da snažno, s ljubavlju i razborito nastavi službu svjedočenja za Krista u državi koja kršćane proglašava ateistima zato što ne prihvaćaju religiju većine državljana.
Milosni dar Božji koji je Timotej dobio polaganjem Pavlovih ruku je stalna karizma starješinskog predvođenja zajednice. U starješinskoj službi Timotej treba neprestano imati za uzor Pavla kao misionara poganskih naroda. Ono što je Apostol pogana činio kroz tridesetak godina, činio je “u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu” – sam je vjerovao i provodio ono što je druge poučavao.
Riječi sv. Pavla apostola, nekoć upućene Timoteju, Crkva danas upravlja nama kršćanima i očekuje da se nećemo stidjeti Isusa i za njega polagati svoje svjedočanstvo koje se uspješnije daje životom nego govorom. Nije dovoljno Evanđelje samo naviještati već treba za nj štošta pretrpjeti. To je moguće samo oslanjajući se na Božju snagu. A to znači živjeti po vjeri. Zato apostol kaže Timoteju: »Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.« (2 tim 1,13-14). Stoga se svi mi moramo bezuvjetno čvrsto držati učenja i naviještanja Kristovih apostola i njegove Crkve.
Evanđelje: Lk 17, 5-10
O da imate vjere!
Na molbu apostola da im umnoži vjeru, Isus odgovara da je njihova dužnost djelovati iz vjere kakva im je već darovana te postupati kao vjerni sluge.
Apostoli su ljudi koji sumnjaju. Sumnja i vjera oduvijek su pratile čovjeka. Ovo je vjera za koju apostoli mole da im bude umnožena. Žele više ući u mentalitet, otvorenost i sinovstvo svoga Učitelja prema nebeskom Ocu. Vjera je promjena u srcu koji ovaj ulazak omogućuje. Ta promjena nije kvantitativna nego kvalitativna. Tom promjenom moguće je postići i ono što je čisto ljudski posve nemoguće. U vjeri je moguće reći dudu da se iščupa i presadi u more. Vjera je jedino sredstvo promjene svijeta, jer jedino njome možemo surađivati na ostvarenju Kraljevstva Božjega. Pravednik živi i živjet će od svoje vjere. Dar vjere uvijek nas smješta u okvire poslušnosti. Vjera nije moć kojom se gospodari, nego dar kojemu se služi i s kojim se služi. Snažna vjera u nama još više rađa stav ‘beskorisnih slugu’ koji sve primaju od dobroga Oca.
Kao što sluge u dobrom gospodaru gledaju prijatelja pa u svemu nastaje spremno izvršavati njegove odredbe, tako i vjernici trebaju u Bogu gledati svojega Oca u kojega se isplati imati povjerenja. Takav odnos ljudi prema Bogu je jedino pravilan. Stoga sigurno nitko ne čeka da mu Bog zahvali za svaku dužnost koju je ispunio. Ističući ovako strogo potrebu poniznosti u služenju Bogu, Isus nam kaže: »Tako i vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Beskorisne smo sluge. Učinili smo samo što smo morali učiniti!« (Lk 17,10)
MISNA ČITANJA
—————————————
SPOMENDAN SVETIH ANĐELA ČUVARA
Crkva je početak mjeseca listopada posvetila Anđelima čuvarima (2. listopada). Govor o njima polako je izblijedio iz govora današnjega čovjeka. Naime, o anđelima se malo ili nimalo govori tek maloj djeci. Jedno ozbiljnije promišljanje o postojanju anđela i njihovoj ulozi u životu odraslog čovjeka nećete čuti tako često.
Anđeli su, prema katoličkom nauku, osobna, duhovna bića, konačna i stvorena od Boga. Oni su posrednici Božje volje ljudima. Sam naziv anđeli (heb. malak, grč. angelos, znači „glasnik“) ne odnosi se na njihovu narav, nego na službu. O anđelima se danas malo ili nimalo razmišlja i piše, i čini se kao da su pali u zaborav. Pa ipak, čitavo je Sveto pismo prožeto tajanstvenom prisutnošću anđela.
Današnji suvremeni čovjek teško sebi može rasvijetliti svijet anđela, duhovnih bića, koja niti može vidjeti, niti opipati. Sve to dovelo je do današnjeg, mitskog govora o anđelima, koji obično proizlazi iz pobožne mašte govornika, često prelazeći okvire vjere ulazeći u dimenzije bajke, koja kao takva iskrivljuje religioznu spoznaju vjernika i u suprotnosti je s kršćanskom objavom.
Zbog toga je potrebno ozbiljno pristupati govoru o anđelima.
Katekizam Katoličke Crkve ističe kako su anđeli sluge i vjesnici Božji, a sam Krist je središte anđeoskog svijeta. Zbog toga treba odbaciti pretjerano štovanje anđela pripisujući im božansku ulogu. Djevica Marija, presveta Majka Božja, uzdignuta je iznad svih anđela i ljudi, jer „na nebu uzvišena ponad svih svetih i svih anđela“ moli zagovor kod svoga Sina za sve koji joj se utječu.
Anđeli su uvijek bili među nama. Sve tamo od stvaranja svijeta i tijekom cijele povijesti spasenja „anđeli najavljuju izdaleka ili izbliza spasenje i služe ostvarenju spasenjskog nauma: oni zatvaraju raj zemaljski, spašavaju Hagaru, štite Lota, zaustavljaju Abrahamovu ruku, oni vode Božji narod, zakon se saopćuje ‘preko anđela’, najavljuju rođenje i pozive, oni su uz proroke… i na kraju anđeo Gabrijel navješćuje rođenje Preteče i samoga Isusa.“
Štovanje anđela u kršćanstvu ima dugu povijest, i oni koji ne poznaju dobro svoju vjeru teško dolaze do prave spoznaje o anđelima, a još teže o njima ispravno govore. Suvremeni kršćanski govor o anđelima stoga je najprije utemeljen na biblijskoj slici i opisu anđela.
Isus Krist je uzvišeniji od svih anđeoskih korova. Zbog toga nauk o anđelima, angelologija, nikada nije autonomna nego je uvijek upućena na Krista. U IV. i V. stoljeću konstituira se kršćanska angelologija, koja anđele dijeli na redove i korove, i kao takva ona su do danas ostala kao plod tradicije i duhovnosti. Anđeli su tada podijeljeni na 9 korova, koji se opet dijele u 3 reda. Važnu ulogu u tome imala je knjiga Pseudodionizija Aeropagita koji je prvi napravio podjelu anđeoskih redova.
To su:
I. RED – Serafini, Kerubini i Prijestolja
II. RED – Gospodstva, Sile i Vlasti
III. RED – Poglavarstva, Arkanđeli i Anđeli
Podjela anđela na korove i redove uvijek će ostati diskutabilna, ali njihovo pojavljivanje u Svetom pismu jasan je znak duhovnog svijeta. Nikada nije prekasno da se upoznamo s pravovjernom kršćanskom angelologijom kako bi stekli jasne kriterije i orijentir pred izazovima današnjeg suvremenog društva ali i da bismo znali argumentirano odgovoriti na njih.
Treba znati da svaki vjernik ima uza se anđela kao pastira i čuvara da ga vodi u život, te već na zemlji, kršćanski živjeti po vjeri znači sudjelovati u blaženom društvu s anđelima i ljudima sjedinjenim u Bogu. Od djetinjstva pa do smrti naš je život okružen njihovom zaštitom i zagovorom.
I oni sasvim sigurno nisu proizvod ljudskih želja.
Ovo kratko promišljanje želi iznova posvijestiti nadnaravnu prisutnosti anđela u svijetu, te nas ojačati i prosvijetliti vjerom naše pouzdanje u njihov zagovor i njihovu neprestanu zaštitničku prisutnost, dok im se poput djeteta utječemo molitvom: „Anđele, čuvaru mili, svojom snagom me zakrili…“.
preuzeto sa “Vjera i djela”
