Već od 3. stoljeća Crkva u istom blagdanu slavi Petra koga je Gospodin odabrao da u apostolskom zboru bude “kamen” temeljac i povezivač, te Pavla koga šalje da evanđelje navijesti cijelome svijetu. Oni su nam oci u vjeri. Njihov blagdan je blagdan Crkve koja se rađa.
Petra je Isusu Kristu doveo njegov rođeni brat Andrija, obznanivši mu da su našli Mesiju, onoga koga je cijelo židovstvo iščekivalo. Na Isusovu objavu Pavao je pao s konja na putu u Damask gdje je kanio privesti kršćane kao bogohulitelje, one koje su otpali od židovstva. Pavao je tada oslijepio, a kad su mu spale mrene s očiju, progledao je i u pravom svjetlu spoznao nauk koji su kršćani ispovijedali. Krstio ga je Ananija, a Pavao se kao veliki intelektualac svoga doba dao tijekom tri godine u arapskome pustinjskom kraju na proučavanje te sile koja ga je oborila i zbog koje je od Savla postao Pavao. Poslije toga uzašao je u Jeruzalem da se predstavi učenicima, koji su svi odreda bili pomalo skeptični prema njemu. Mladi Barnaba ga je prihvatio i u zajednici pobudio povjerenje u tog obraćenika. Dok je Pavao propovijedao većinom poganima, Petar je bio poslan među Židove. Pavlova apostolska putovanja opisana su u Djelima apostolskim i djelomično u njegovim poslanicama. Obojicu ovih velikana Katoličke Crkve Isus je učinio svojim ribarima, ribarima ljudskih duša. Petar je Isusovom odredbom od Šimuna postao Petar, Stijena na kojoj je utemeljio Crkvu koju neće svladati ni vrata paklena.
I Petar i Pavao mučenici su za Krista. Prema tradiciji, Petar je poginuo smrću na križu, za koji je molio da ne bude raspet poput njegova Učitelja, jer nije dostojan da umre takvom smrću, nego da ga okrenu naglavačke. Pavao, čija je riječ bila britka poput mača, i neumoljiva u raskrinkavanju zla, poginuo je od mača, polažući život za Krista. Obojica su prvaka poginula u Rimu, Petar u Vatikanu, a Pavao na Ostijskoj cesti. Do 130. godine čuva se tradicija o zajamčenom štovanju njihovih grobova. Danas se ponad njihovih grobova dižu velebne bazilike koje hodočasnici rado obilaze.