Četvrtak nakon Presvetoga Trojstva slavi se velika svetkovina – Tijelovo. Pun naziv te svetkovine je: Presveto Tijelo i Krv Kristova. Na Tijelovo Crkva se zaustavlja na misteriju Velikog četvrtka, osobito na misteriju Svete ili Posljednje večere. Isus se tu poklanja svojima, cijeloj svojoj Crkvi, kao zalogaj kruha i gutljaj pića. Isus poklanja, grešnim ljudima, svoje tijelo – kao kruh i svoju krv – kao piće.
Na Posljednjoj večeri Isus je ustanovio Euharistiju. Kroz stoljeća i tisućljeća, u svakoj novoj generaciji, ostvaruje s njima „communio-pričest.“ U pričesti Krist ostvaruje zajedništvo – između sebe i nas, svoga nebeskoga Oca i Duha Svetoga, a također i zajedništvo svih vjernika u Crkvi. Dajući sebe u zalogaju svetoga kruha, on i nas želi „pretvoriti“ u sebe: da postanemo, jedan drugomu, jedni drugima kao „zalogaj kruha.“ U tom istom daru kruha i vina, Isus ostvaruje i obnavlja žrtvu na križu.
U ozračju uskrsnog trodnevlja euharistija je više povezana s mukom Kristovom kao spomen njegove smrti i uskrsnuća. Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove slavimo euharistiju kao sakrament kojim se Crkva hrani i ujedinjuje u ljubavi
Krist u euharistiji povezuje sve nas: i one koji slave i one koji traže i one koji su blizu Isusu i one koji su daleko. Euharistija je posred svijeta, za preobrazbu svijeta – svih nas. Preobrazbu koja nas čini svjedocima i misionarima čije poslanje počinje kad na poklik „Idite u miru!“ odgovorimo „Bogu hvala!“ Bogu hvala, jer nas je nahranio kako bismo mi mogli hraniti druge i preobražavati svijet.
Slavljenje svetkovine Tijelova vezano je uz viđenje redovnice Julijane iz Lütticha u 13. st. kada je vidjela pun mjesec s crnom mrljom ili kako neki navode rupom i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru, blagdana najvećeg blaga Crkve – Euharistije.
Njezin ispovjednik, koji je poslije postao papa Urban IV., uvodi 1264. blagdan Tijelova. U 14. stoljeću papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu.
MISNA ČITANJA
Prvo čitanje (Post 14, 18-20)
Današnje prvo čitanje govori o Abrahamu, ocu izabranog naroda. Abraham je čovjek vjere. Bog nagrađuje njegov posluh, te mu obećava potomstvo, a njegovim potomcima Svetu zemlju. Po Abrahamovoj vjeri Bog mu spašava sina Izaka. Melkisedek, kralj šalemski, ide u susret Abrahamu u ime Boga Svevišnjega čiji je on svećenik. Kao znak Božjega prihvaćanja Abrahama, on mu donosi kruh i vino i reče mu: „Blagoslovljen Abraham od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje! I blagoslovljen Bog Svevišnji koji ti u ruke preda neprijatelje!“
Melkisedek naviješta Isusa Krista – pretkazuje našu zahvalnu gozbu Euharistije. Dakle, Crkva danas stavlja u prvi plan misterij o Melkisedeku i njegovu „prinosu“ kruha i vina, kao navještaj Isusa Krista. Pod posvećenim kruhom i vinom, u Crkvi, skriva se Kristova žrtva koja je otajstveno pomirila svijet s Ocem Svevišnjim.
Drugo čitanje (1Kor 11,23-26)
Pavao u poslanici Korinćanima donosi najstariji zapisani izvještaj o slavljenju Svete, Posljednje večere. (Pavao ga je napisao 56. ili 57. godine, dakle prije svih evanđelja). Ta večera bila je za apostole nezaboravan događaj – u zalogaju kruha i čaši vina, Isus se sam pruža njima za hranu i napitak. Pavao piše Korinćanima: „Braćo: Ja od Gospodina primih što vam predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“… i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ Isus svojim učenicima daje nalog, nezaboravan za njih i za cijelo vrijeme Crkve – To činite meni na spomen.“
Isus zahtijeva od njih -svojih apostola, ali i od cijele Crkve da se zbog njega i radi njega, ali i u njemu – stalno okupljaju na euharistijsko slavlje. I već sama ta okupljenost, na euharistijskoj gozbi, ostvarit će osobit način njegove nazočnosti.
Isus kada kaže: „To činite meni na spomen,“ on traži da se stvarno dogodi „pretvorba“ u nama.“ Euharistija se događa u našem bratskom zajedništvu, u Crkvi. Po pričesti i zajedništvu s Isusom žrtvovanim tijelom i njegovom prolivenom krvlju, u nama se treba trajno događati pretvorba u Isusa: da nasljedujući njega, jedni drugima sebe darujemo kao zalogaj kruha i vina. Tako se doista euharistija pretvara ljubav u najistinitijem smislu.
Evanđelje (Lk 9, 11b-17)
Evanđelje govori o gozbi koju je Isus u nenastanjenu kraju priredio ljudima što su cijeli dan slušali njegovo izlaganje riječi Božje. U ovom odlomku izlazi u prvi plan kršćanska ljubav. Ovaj odlomak predstavlja važan uvid u sazrijevanje vjere apostola. Može predstavljati i važan korak u sazrijevanju naše vjere i u razumijevanju današnje svetkovine. U njoj se prepoznaje smisao euharistije i pozvani smo ‘rasti’ u shvaćanju otajstva koje slavimo.
Za Isusa je svaki čovjek, svaki vjernik, jednako bitan. Nema, naime, nikoga tko bi došao na Kristovu gozbu, a ostao „gladan.“ Dvanaest košara preostale hrane govori da i oni koji su zakasnili na sudjelovanje, koji nisu stigli tjelesno posjedati oko njega, imaju mogućnost nasititi se. Iz euharistije proizlazi Crkva, ona otkriva njezin pravi smisao. Crkva dakle, nastaje i živi od euharistije. Euharistija je tome najbolje svjedočanstvo. Ona je javni i zajednički čin Crkve koja vjeruje da je Isus u njezinu sjedištu i da je pozvana činiti ono što je on činio.
