Liturgija ove nedjelje uči nas da kod Boga ima mjesta i za tuđince – ljude drugog naroda a naše vjere. Ili čak drugog naroda i druge vjere, a koji se stalno s nama i među nama. Ili istog naroda a druge ili nikakve vjere.
Prvo čitanje (1 Kr 8, 41-43 )
Kada dođe k tebi tuđinac, usliši ga!
Prvo čitanje dio je Salomonove molitve prilikom otvorenja hrama. Graditelj monoteističkog svetišta predviđa u svojoj molitvi da će u hram dolaziti i pripadnici drugih naroda sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama. Moli da Bog usliša i tuđince kako bi i poganski narodi upoznali njegovo Ime.
Ova starozavjetna molitva slika je Isusove univerzalnosti iz današnjeg evanđelja. Ako su starozavjetni vjernici opažali da postoje tuđinci sa svojim potrebama te molili Boga da ih uslišava, još više trebamo mi sljedbenici Isusa sveopćeg Spasitelja.
Drugo čitanje (Gal 1, 1-2. 6-10)
Kad bih ljudima ugađao, ne bih bio Kristov sluga.
U ovoj poslanici Apostol dokazuje dostatnost krsne vjere i napada krive učitelje koji iskrivljuju evanđelje.
Sv. Pavao izražava čuđenje što Galaćani počinju prelaziti na neko drugo evanđelje koje uostalom ne postoji. “Evanđelje Kristovo” znači evanđelje kojemu je Krist raspeti i uskrsli glavni sadržaj, ali i evanđelje koje od Krista potječe, koje se ne smije iskrivljivati: Pavao izopćava i sebe ako bi iskrivljivao evanđelje koje su vjernici “primili”. To znači kod evangelizacije prihvatili, na njega pristali i sada unutarnjim osjećajem vjere znaju bitni sadržaj, makar i ne znali sve teološki precizno iskazati.
U ovom čitanju naglašava važnost evanđelja kao primljenog sadržaja vjere koji se ne može mijenjati prema ljudskom nahođenju. Također naglašava i službu apostola kao poziva Božjeg. Valjanost apostolskog učenja i upravljanja u zajednici krštenih ne dolazi odatle što bi zajednica glasanjem prihvatila predstojnike nego što su oni od Boga pozvani i poslani.
Evanđelje (Lk 7, 1-10)
Ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.
Ovaj događaj donose još dva evanđelja (Mt 8, 5-13; Iv 4, 46-53). Prema Matejevoj i Ivanovoj verziji događaja rimski časnik osobno dolazi k Isusu te moli da mu ozdravi bolesna slugu. U sve tri verzije Isus to čini samom riječju iz daleka, ne dotičući bolesnika i ne ulazeći u kuću poganina. Njegova riječ pohvale vjeri tuđinca ima moć ozdravljati bolesne. U Lukinoj verziji naglasak je na vjeri tuđinca koji uopće ne dolazi osobno k Isusu, nego šalje dvije delegacije.
Slanjem delegacije satnik izražava vjeru u Isusa, ali ne dolazi osobno da Isusu uštedi kršenje židovskih propisa, jer bi kontaktom s “nečistim” poganima Isus prekršio propise o ritualnoj čistoći. Još bi se više Isus “onečistio” ako bi ušao u pogansku kuću.
Satnik šalje Isusu novu poruku nazivajući ga “Gospodine”. U tom nazivu prisutna je njegova vjera. Isus hvali njegovu vjeru, kakvu nije našao ni u Izraelu, i ozdravlja mu slugu. Vjera je ovdje osobni oslon na Isusa, povjerenje koje je izraz nade i radosnog iščekivanja.
Ozdravljenjem strančeva sluge Isus je pozvao na susretljivost prema strancima – makar bili i činovnici okupatorske vlasti. I stranci su sposobni za iskrenu ljubav prema ljudima te za humano pomaganje, kao što je ovaj satnik iz najboljih namjera izgradio židovsku bogomolju u gradu svoga službovanja a onda Proroka iz Nazareta molio za ozdravljenje običnog sluge. Isus je ovim potaknuo na otkrivanje dobrote Božje na svima koji osjećaju i postupaju kao Bog koji je izvor dobrote, makar i ne bili svjesni da odražavaju dobrotu Božju.
