Nedjelja Cvjetnice početak je Velikog tjedna. U punini svojeg liturgijskog sadržaja, Cvjetnica snažno izražava bit tzv. Vazmenog misterija: kroz muku, smrt i poniženje Krist dolazi do života, pobjede i ulazi u svoju slavu.
Bogoslužje ima dva dijela: blagoslov grančica i procesiju s njima te svečani spomen muke i smrti Kristove. Boja liturgijskog ruha je crvena i znak je istodobno Kristove mučeničke ljubavi (usp. Iv 15,13) i vatre Duha od koje je Isus gorio i izgorio (Lk 2,14).
Po uzoru na Jeruzalem misno slavlje započinje procesijom s maslinovim ili palminim grančicama, a kod nas ponekad i grančicama od nekog drugog svježeg grma, koje su znak naše odanosti Kristu Kralju. Tim činom se ponavlja gesta oduševljenja naroda koji je Isusa dopratio iz Betanije u grad Jeruzalem. Grančicama iz procesije okitit će se križ ili sveta slika u kući i ona će biti znak i podsjećati će nas da ostanemo vjerni Kristu Isusu sve do druge Cvjetnice.
Isus ulazi u Jeruzalem kao kralj, doduše, neobičan kralj, na magaretu. Dolazi, ali ne kao što je očekivano, da uspostavi veliko političko Davidovo kraljevstvo. Ulazi u grad na magarcu, tovaru – životinji koja služi za teglenje, a ne junačke borbe, na životinji koja više simbolizira mukotrpnu i žuljevitu svakodnevicu nego dostojanstvene viteške podvige. On dolazi kao skromni, ponizni mironosni kralj da izliječi svijet u njegovoj nutrini, da uzme na sebe grijehe cijeloga svijeta i da uspostavi kraljevstvo Božjega mira. Zaista dolazi u ime Gospodnje!
Dočekuje ga razdragano mnoštvo radosnim klicanjem, guraju se i tiskaju pozdravljajući ga palminim i maslinovim granama, prostirući pred magare svoje najbolje haljine, nastojeći Mu se što više približiti, dotaknuti rub Njegove haljine – ta napokon je došao Spasitelj! Narod kliče „Hosana!“
No, Cvjetnica je dvoznačna. Mnoštvo koje je Isusa na svečanom ulasku u Jeruzalem ponijelo kao slavodobitnika, nakon što je shvatilo da se prevarilo u svojim očekivanjima da će Isus uspostaviti zemaljsko kraljevstvo, svoj “Hosana!” je za nekoliko dana pretvorilo u “Raspni ga! Raspni!”. Prvi dio Cvjetnice slavi Isusa s Cvijećem, a drugi dio s Trnjem. Stoga je u novijoj liturgiji ova nedjelja dobila ime – Nedjelja muke Gospodnje, te se u drugom dijelu liturgije pjeva ili čita Muka Isusova.
MISNA ČITANJA
Prvo čitanje – Iz 50, 4-7 odlomak je iz Izaijine treće pjesme o Sluzi – patniku. U njoj Izaija u dalekoj prošlosti naviješta muku i smrt Isusovu: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu i lica svojega ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti…i znam da se neću postidjeti.“ Iz Pjesama izlazi misao: budući Mesija – Patnik trpi, umire za druge za sav narod; svojom mukom, smrću i strpljivošću, Sluga iz Izaijinih Pjesama je Isus Krist, koji ide kroz muku, smrt i križ do Uskrsa. Sve to Sluga Božji čini iz nepokolebljive ljubavi prema Bogu i ljudima. U Sluzi Isusu, danas u Crkvi, svaki kršćanin može prepoznati i svoj poziv, a to je trpljenje iz ljubavi, koje posvećuje onoga koji trpi (trpnika), a time, spašava druge i proslavlja Boga.
Drugo čitanje – Fil 2, 6-11 potresni je himan u čast Kristu i vrhunac Poslanice sv. Pavla apostola Filipljanima. Poslanica Filipljanima počinje s otajstvom druge božanske osobe prije njegova života u svijetu i ljudskome tijelu: „Isus Krist, trajni lik Božji, „bio je kao Bog.“ Ali sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan… ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ Da bi uvjerio ljude, Božji Sin je na sebe uzeo lik sluge, „poniženja.“ Taj put Isus je izabrao svojevoljno sve „do smrti, smrti na križu.“ Nakon toga dolazi divljenje, „uzvišenje“ koje je Božje djelo. Bog ga je uzvisio u ime „Gospodin.“ Ono je „nad svakim imenom.“ U smrti Bogočovjeka leži tajna života za sva stvorenja. Sva stvorenja se Kristu klanjaju – njegovu čovještvu.
Evanđelje – Lk 22, 14 – 23, 56
U ovoj godini čita se Lukin izvještaj o muci. Luka prikazuje Isusa kao uzornog patnika koji s križa moli za progonitelje, ulijeva razbojniku volju za obraćenjem i potiče mnoštvo da se raziđu “bijući se u prsa”. Isus nije otklonio sve nesreće i patnje ljudi, ali ih je osmislio svojom patnjom s križa.
U usporedbi sa ostalim evanđelistima Luka je preradio izvještaj o zadnjoj večeri pretvorivši je u gozbu na kojoj Učitelj daje važne upute učenicima te im ostavlja posvećene znakove kruha i vina. Od smrtne borbe u vrtu načinio je uzornu molitvu Učitelja koji traži volju Božju o sebi i u tjeskobi usrdnije moli. Na križnom putu Šimun Cirenac nosi križ za Isusom. To je predznak za kasnije Isusove sljedbenike.
Luka je u svom prikazu izostavio je trojicu odabranih svjedoka Isusove agonije i molitve u vrtu pa su sva Jedanaestorica svjedoci Isusa uzornog molitelja. Kod Luke nema trnove krune, bičevanja ni crvene kabanice. Nema ni riječi s križa: “Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio” (koju donose Marko i Matej). Nema Matejeva podatka o Judinu samoubojstvu, interventu Pilatove žene u prilog Isusu ni usklika naroda “Krv njegova na nas i na djecu našu” (usp. Mt 27, 3-10.19.27). Nema ni triju riječi s križa koje donosi jedini Ivan: “Evo ti sina… Žedan sam… Dovršeno je” (Iv 19, 26.28.30).
Luka u odnosu na ostale evanđeliste donosi podatak o usrdnijem moljenju usred agonije te o krvavom znoju (22,43-44). Vlastiti je i odlomak o susretu s praznovjernim i radoznalim Herodom Antipom u Jeruzalemu na dan Isusove smrti (23, 8-12). U prizoru na Kalvariji Luka jedini navodi i tri izreke s križa: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine… Danas ćeš biti sa mnom u raju… Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (23, 34.43.46).
Luka je pisao za obraćene Grke, a u grčkoj kulturi onog vremena smrt zaslužnih ljudi nije imala posebnu važnost. Za Luku je smrt Isusova na križu posljedica njegove vjernosti Bogu i ljudima. Isus je uzorni patnik koji osmišljava ljudsko bolovanje i umiranje predajući svoj duh Ocu i opraštajući onima koji su ga pribili na križ.
